Top, odnosno kanun s Gomile, kako ga Premanturci zovu, bila je najveća haubica koju je proizvela Škoda, tada austrougarski proizvođač oružja, s granatom od jedne tone! Još jedan kuriozitet: haubica M14 kalibra 420 mm s bitnice Gomila nije imala niti jedan borbeni hitac u Prvom svjetskom ratu! Priču o bateriji i topu s Gornjeg Kamenjaka u kontekstu razvoja naoružanja Velikog ratu 1914./18., pred brojnim okupljenima u Školi u Premanturi govorio pulski arhitekt Bruno Nefat. Predavanje su organizirali Fenoliga, udruge u kulturi, i JU Kamenjak.
Mada su na Gomili i danas sačuvani mnogi fortifikacijski objekti, Nefat je objasnio da je sama baterija, izgrađena uoči rata, nalazila sjeverno od tog brda, u njegovu podnožju, uz more, odnosno uz Šćuzu. Razvojem oružja, posebno artiljerije većeg kalibra od 305 i 350 milimetara, te gradnjom velikih bojnih brodova Dreadnought (nazvanih prema prvom takvom engleskom brodu) početkom 20. stoljeća, naoružani tim velikim topovima, postalo je jasno da dotadašnji fortifikacijski sustav Pule, u kojem baterije i tvrđave na uzvisinama funkcioniraju kao brodovi na suhom, više ne mogu funkcionirati.
Granate teške jednu tonu
Tako je zamišljena obalna bitnica koja je zaklonjena s morske strane, "nevidljiva" za brodske topove niskog kuta gađanja, dok će ona biti naoružana haubicom, s vertikalnim ispaljivanjem, i obalu od brodova braniti prebačajem granate preko brda. U tomu ih navodi skrivena telemetrijska stanica.
- Zadatak je bio i napraviti oružje koje će jednim pogotkom brodu čini nepopravljivu štetu. Težina granate takve haubice bila je jedna tona, 300 kilograma teža od granate najvećih brodskih topova. Jedan pogodak probija čeličnu oplatu broda, palubu i stvara eksploziju u unutrašnjosti. Zahvaljujući takvim haubicama Nijemci su, rekao je Nefat, u bitci kod Jyllanda Englezima u kratkom vremenu potopili tri velika bojna broda.
Haubice su prema godini proizvodnje dobile oznake M14, poslije su rađene i modificirane verzije M16 i M17, a pandan toj Škodinoj artiljeriji bila je poznata haubica njemačkog Kruppa "Debela Berta". Prema podacima s interneta, domet Škodine haubice bio je veći od 14 kilometara! No, na jedno od četiri pripremljena postolja postavljena je samo jedna haubica, a druga nije stigla do Gomile. Nefat kaže da je umjesto juga Istre upućena na istočnu frontu. Kako ni neprijateljski brodovi, prvenstveno talijanski, nisu zalazili u ove vode, tako se ni ta jedina haubica nije mogla dokazati u obrani obale.
- Torpedne brodice talijanskih jedinica MAS koje su upadale u austrijske vode na prepad i potapale brodove, za ove su topove bile prebrze. Top s Gomile zapravo je bio samo velika strašilo, zaključio je Nefat.
Ostaci skrivenim u gustom raslinju
Na predavanju su pak neki Premanturci iznijeli saznanja da su se na Gomili ipak nalazila dva topa, od kojih je jedan bio mobilan, skinut je tijekom rata pa upućen na druga bojišta. Kako bilo, drugi "nesuđeni" top završio je na sjeveru Italije, za potrebe austrijske ofenzive, pa je poslije rata pripao Talijanima, a vjerojatno je i dočekao Nijemce 1943. godine. Baterija je demontirana za vrijeme Italije, 1930., što znači i da je preostala haubica otpremljena u Italiju. No, teška se artiljerija njemačko-austrougarskih proizvođača vrlo učinkovitom pokazala i u Drugom svjetskom ratu.
Da velika haubica još postoji u kolektivnoj memoriji stanovnika krajnjeg juga Istre pokazala su brojna pitanja okupljenih Nefatu, ali i reakcije ne neke njegove podatke. Primjerice, tvrdili su da se haubice nisu nalazile na ostacima betonske konstrukcije, prikazivane na slikama, već na platformama danas skrivenim u gustom raslinju. (Zvjezdan STRAHINJA)