Obećano - učinjeno! Evo nas konačno na ulaz u Boku kotorsku, s crnogorske strane, uz čvrstu tvrđavu Arza. Preko utvrde Mamula na otoku Lastavica gledamo rt Oštro i istoimenu forticu na krajnjem jugu Hrvatske.
Upravo su nam taj pogled obećali naši vodiči dok smo u brdima iznad Kotora, nebu pod oblake, prije godinu dana obilazili austrougarske tvrđave Vrmac i Goraždu.
Pojačana radijacija
Odlazak na Arzu na samom kraju poluotoka Luštica nije se smio više odgađati - tvrđava je, navodno, već poodavno prodana/predana investitorima, neki kažu Rusima, drugi kažu domaćim poduzetnicima, koji bi lako mogli ograničiti pristup javnosti. Stoga nas nisu pokolebale ni tvrdnje da je obilazak tvrđavi riskantan zbog pojačane radijacije, uspomenu na NATO-ovo bombardiranja Luštice 1999. godine. Nije to pokolebalo ni mnoštvo hedonista na kraju kupališne sezone koji na "divljoj" Luštici ne guštaju kao i mi u brojnim fortifikacijskim objektima "dobrog cara" Franje Josipa, već se prepuštaju blagodatima plaža u zaljevima Mirište i Žanjica. Tako u raju robinzonskog turizma za mase propitkujemo sličnosti s našim autrougarskim forticama na jugu Istre i unatoč zadnjoj ovoljetnoj žegi na crnogorskom primorju držimo usta čvrsto zatvorena - da ne udahnemo čestice osiromašenog uranija.
Koliko središnji dio obližnje Mamule, građene 1853., podsjeća na naše pulske kružne utvrde, toliko je Arza, građena negdje u isto vrijeme, a možda i prije, jedinstvena po svom obliku. Prepoznajemo iste arhitektonske elemente, ali svaka daljnja sličnost s našim tvrđavama tu prestaje. Arza je visoka, s topovskim kazamatima na dvije etaže, bez opkopa, isturena na samoj obali. Specifična je i po tome što se na središnji kružni dio "naslanja" elipsasta kula s ulazom i stubištem.
Uokolo takve krasotice u svibnju 1999., NATO je sasuo 400 projektila s osiromašenim uranijem.
Naknadno je evidentirano gotovo 90 kilograma radioaktivnog materijala na tri hektara zemljišta, a međunarodnim ga je novcem godinama kasnije uklonjeno tek 90 posto. Novac je potrošen, a "zeleni" su počeli upozoravati na aljkavo obavljen posao. I dok jedni danas tvrde da je kupanje na Luštici bezbjedno, da je područje dekontaminirano, mnogi u okolici ne spavaju mirno. Priču su nedavno, i opet, aktualizirali protivnici pristupanja Crne Gore Sjevernoatlantskom paktu.
Uđite i bez galame
Obilazimo tvrđavu - bez geigerova brojača! - a ulazak nam sprječava rešetka na kamenom portalu pod lokotom. Jedan od lokalnih kupača pokazuje nam na prozor kroz koji bi se, da smo malo elegantniji, mogli uvući. No, tada zaškripi rešetka na ulazu u tvrđavu, a iz mraka proviri čiča s bijelim kapelinom i sumnjičavog pogleda.
- Ajte uđite i bez galame, kaže zavjerenički. Propušta i malu skupinu golišavih i bosonogih Talijana pristiglih s kupanja. Valjda nas je čuo iznutra, shvatio da smo naumili kako-tako ući u Arzu pa je odlučio otvoriti vrata da mu ne napravimo kakvu štetu. Ali, što on uopće radi u zaključanoj tvrđavi?
- Čuvam. Čistim. Upravo sam pomeo tu... Nemojte da vas vide. Ljutili bi se što sam vas puštio, kaže čiča.
- Tko? Rusi?, pitam ga, ali on nastoji izbjeći naša pitanja kao i objektiv fotoaparata.
- Ne, đavle, no ovi iz Herceg Novog!, odgovara konačno na provokacije o "investitorima". Dok se penjemo razlomljenim kamenim stepenicama spominjemo i radijaciju, ali čiča ne nasjeda na provokacije. Samo upozorava da pazimo da ne padnemo i da mu ne prljamo prašnjavi dom.
No, interijer tvrđave je solidno očuvan. U najgorem je stanju kameno stubište, koje je dijelom zamijenjeno zarđalom klimavom željeznom konstrukcijom. I zahvaljujući njoj penjemo se visoko.
Kazamati s topovima na katu zapravo su jedna prostorija s zaobljenim svodom koji se oslanja na zidove središnjeg uskog dvorišta za vodospremu, ili bistijernu, kako kažu u Boki. Dok proučavamo grlo šterne, na koji je netko ugradio kameni umivaonik, pa ono sada djeluje kao mali model tvrđave (dva kružna oblika različitih dimenzija, jedan uz drugi), golišavi Talijani jure stubištem i buče.
Na Arzu i dogodine
- Ne zadržavajte se na krovu. Da vas ne vide ovi, viče na njih čiča.
- Jel' Rusi?!, opet provociramo, ali "stari duh Arze", kako smo ga prozvali, i dalje izbjegava odgovore.
Izlazimo i mi klimavim stepenicama do vrha tvrđave za društvom iz Siracuse, Leccea i Milana, koja na svaki pokušaj konverzacije odgovara s "Bello, bello!". Na krovu tvrđave u bijelom kamenu uočavamo nevješto uklesan natpis: "Aleksa Čizmić, 1924. 1/5 G. Kovačić...". Eh da, treba imati na umu da austrijske tvrđave u ovim krajevima nisu po završetku 1. svjetskog rata zaposjeli talijanski vojnici kao u Istri, već vojska Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije.
S vrha tvrđave pogled puca na mističnu Mamulu na koju voze izletničke brodice, ako se tako prohtje kapetanu, zatim i na Plavu špilju oko koje se tiska još plovila iz Herceg Novog. Pod nama je otočić Žanjic s utvrđenim drevnim manastirom Vavedenja presvete Bogorodice i plaže s još uvijek puno kupača, unatoč poznom ljetu i smiraju dana. Tu je negdje i stari bunker u koji su odložili radioaktivni materijal i pokrili ga betonom.
- Kažu da nije bilo neke vojne sile na ovom djelu kada su bombardovali. Pričaju ljudi da su pred tvrđavom bili privezani vodonosci, maune, pontoni, pa da je NATO gađao ovaj dio Luštice, misleći da su naoružani brodovi, kaže jedan od naših vodiča. Spokoj na tvrđavi i usmenu predaju ometa samo čiča.
- Brže, brže, idemo. Treba da zaključam!
Jurimo kroz tvrđavu, niz stepenice, a fotoaparat okida sam od sebe. Kasnije gledamo slike, mnoge su snimljene u žurbi u polumraku pa su neupotrebljive. Trebat će se, dakle, vratiti na Arzu i dogodine, pa i pod cijenu radijacije.
U Boki se kopnom putuje sporo
Put do krajnje točke Luštice, mada poluotok i nije toliko velik, nije jednostavan, jer se dolazi lošim, uskim i derutnim asfaltom, uz stalna propuštanja vozila iz drugog smjera. Prva, druga, prva? uz suhozide i pitoreskne stare maslinike.
U Boki je zapravo sve naizgled blizu, a opet je zbog uskih putova i konfiguracije terena sve daleko ili visoko. Za nedavnog je oplovljavanja zaljeva jedrilicom hercegnovljanski književnik, bokeljolog, Nikola Malović u brodski dnevnik upisao da su obišli više od 120 nautičkih milja. I to se odnosi samo na unutarnje gabarite zaljeva. A gdje je obala okrenuta otvorenom moru, gdje je kopneni dio - uski pojas uz obalu, strma brda, planine?? Tako i napuštene nepristupačne austrijske tvrđave zapravo ponajbolje poznaju ili planinari ili ribari i pomorci.
Putuje li se kopnom u Boki, putuje se uglavnom sporo, a posebno ljeti. Uvijek se treba negdje penjati, neki zaljev zaobilaziti, neke kolone sačekati. Nisu bez razloga silni vidikovci, poput onog iznad Kotora prema Njegušima, na cijeni. Zahvaljujući njima oko uspijeva dohvatiti sva ona mjesta gdje se fizički stiže sporo ili čak zauvijek ostaju nedostižna. (Napisao i snimio Zvjezdan STRAHINJA)