Kako bi se afirmirala spoznaja o potrebi organiziranja sustavne brige za darovite učenike, posljednjih se godina prvoga dana proljeća, 21. ožujka, u hrvatskim školama obilježava Dan darovitih učenika. Činjenica da postoji više od 150 definicija kojima se nastoji definirati darovitost govori o tome da ne postoji jednoznačan odgovor o tom složenom fenomenu. Najcjelovitija je definicija darovitosti ona koja ističe da su, osim sposobnosti, za visoku razinu postignuća od velike važnosti motivacija i kreativnost.
Otvoreni za nova znanja
Darovita djeca počinju ovladavati nekim specifičnim područjem i napredovati mnogo brže od prosječnog djeteta. Puno čitaju, bogatog su rječnika, širokog raspona interesa, otvoreni za nova znanja. Tijekom osnovnoškolskog obrazovanja darovito dijete uči samostalno, na kvalitativno različit način i treba mu minimum pomoći odrasle osobe da bi ovladalo područjem svog intenzivnog interesa. Otkrivaju učeći, što na njih djeluje motivirajuće i potiče ih na daljnji rad. Često samostalno pronalaze nova pravila i nove načine rješavanja problema unutar toga područja. Postavljaju puno pitanja, brže zaključuju, analiziraju, sintetiziraju, a posjeduju i druge sposobnosti.
Kod takvih učenika opravdano je pretpostaviti da se radi o potencijalnoj darovitosti pa je potrebno provesti identifikacijski postupak radi stručnog utvrđivanja jesu li opaženi i prepoznati signali doista znakovi razvijenije sposobnosti i darovitosti te izraditi program koji bi bio najprimjereniji učenikovim sposobnostima, interesima i motivaciji.
Tijekom adolescencije daroviti se učenici, pod pretpostavkom da su u kvalitetnoj, stimulirajućoj okolini, nastavljaju razvijati. Skloni su propitivanju općeprihvaćenih vrijednosti i normi, traženju razloga i objašnjenja, spremni su zalagati se za svoje ideje i ciljeve. Teže se prilagođavaju vršnjacima, osjetljiviji su, mogu biti povučeni, uživati u samoći, a zbog izražene individualnosti skloniji su individualnom a ne grupnim oblicima rada.
Skloni su perfekcionizmu koji ih, ako su postavljeni ciljevi previsoki, može dovesti do nezadovoljstva, stresa pa i psihosomatskih smetnji. U adolescenciji se, ukoliko taj razvoj do tada nije bio stabilan i kvalitetan, emocionalni i socijalni problemi mogu pojačati i eskalirati. Tu su negativna obilježja: mogu biti tvrdoglavi, samovoljni, razdražljivi, ne prihvaćati obaveze, burno doživljavati i iskazivati emocije, odbijati rutinske aktivnosti, izbjegavati aktivnosti za koje nemaju interesa zbog čega im se može pripisati nemotiviranost, lijenost, nezainteresiranost.
Timski rad stručnjaka
Ne postoji univerzalni pristup koji vrijedi za sve darovite učenike, jer je svaki daroviti učenik jedinstven, ali školski sustav darovitima mora omogućiti programe različite težine i složenosti. Važnost uloge školskog psihologa ogleda se u njegovoj ulozi u procesu prepoznavanja i identifikacije darovitih učenika, u edukaciji roditelja i nastavnika o darovitosti, odnosu i radu s darovitom djecom. U timskom radu s učiteljima, nastavnicima i drugim stručnjacima psiholog sudjeluje u izradi diferenciranog programa za darovite sastavljenog od odgovarajućih sadržaja kao i socio-emocionalnog pristupa koji uključuje poticanje razvoja i osnaživanja interpersonalnih vještina i osobina koje ih potiču na prosocijalnu aktivnost i intelektualnu radoznalost.
Forsiranje i etiketiranje
Identifikacija i javno proglašavanje darovitih ima i svoje opasnosti: forsiranje i etiketiranje. Do forsiranja može doći uslijed nerealnih očekivanja okoline prema učeniku. Nameće mu se vježba i aktivnost koja ne proizlazi iz njegove vlastite motivacije. Forsiranje ima elemente prisile, nametnutosti i drila. Izloženost pritiscima i povećanim očekivanjima može dovesti do podbacivanja u uspješnosti, rezultirati osjećajem neuspjeha i gubitka samopouzdanja. Etiketiranje može utjecati na promjenu stava darovitog prema okolini i prema samome sebi. Vršnjaci prema darovitima zbog zavisti mogu razviti grupnu solidarnost i izolirati darovitog iz socijalnog okruženja. (Jasminka Brlas, dipl. psiholog - profesor)