Lampedusa, otok koji je 60-ak milja udaljen od africke obale, s oko 20 cetvornih kilometara površine i šest tisuca stanovnika, postao je središnji cvor velikih-malih problema koje Italija ima s izbjeglicama koje nakon iscrpnog i opasnog putovanja starim brodovima stižu s obala Tunisa. Taj otocic bliži Africi nego Siciliji privukao je pažnju cijele jedne nacije zbog politike koja je oko pitanja sigurnosti, odnosno zaštite državnog teritorija od navale stranaca, izrežirala cijelu predstavu.
Od pocetka krize u sjevernoj Africi dosad je u Italiju stiglo 26.000 izbjeglica. Upuceniji komentatori podsjecaju da su za vrijeme politicke krize u Albaniji dolasci s mora bili daleko masovniji: u jedan dan iz te bi zemlje svojevremeno pristiglo preko 50.000 izbjeglica. Tu valja dodati i pritisak koji je talijanska granica (na sjeveroistoku) doživjela za vrijeme rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ipak u vrijeme spomenutih kriznih razdoblja politika se nije u toj mjeri bavila problemom izbjeglica. Što se u meduvremenu dogodilo?
U zadnje tri godine talijanske politicke stranke, kako ljevice tako i desnice, izgradile su dobar dio konsenzusa upravo na pitanju sigurnosti i zaštite granica od prodora ilegalnih izbjeglica. Zakoni koji su izglasani u parlamentu i ticu se protocnosti granice poprilicno su restriktivni pa su se u trenutku jace krize vratili poput bumeranga. Tisuce izbjeglica traže tek tranzit kroz Italiju da bi nastavili put do Njemacke ili Francuske, no zakon taj problem ne može rješavati na adekvatan nacin, a s druge strane, Francuska je policija, suprotno pravilima schengenske zone, pocela kontrolirati granice s Italijom.
U 20 dana na Lampedusu je stiglo preko 5.000 izbjeglica, a sve do prije nekoliko dana, kada se Berlusconi pojavio na otoku i pompozno najavio rješavanje opsade, država je sve to samo promatrala. U samo cetiri dana otok se ispraznio, a na jugu Italije izmedu Napulja i Barija, te u manjoj mjeri u Liguriji i Toscani, u kampovima su podignuti šatori u kojima su izbjeglice smještene u išcekivanju konacnog raspleta. Što su dosad cekali, zašto nisu prije intervenirali? Jednostavno, da se zakljuciti da je vlada Silvija Berlusconija cekala do zadnjeg trenutka da bi eklatantnom akcijom oslobodila skuceni prostor otoka ciljajuci na politicki promidžbeni efekt. Berlusconi je potom odletio u Tunis na razgovor s tamošnjim vlastima, a pregovori i dalje traju.
Italija raspolaže planom teškim oko 300 milijuna eura da bi pomogla Tunisu u akciji zaustavljanja isplovljivanja prema talijanskoj obali. U meduvremenu Lampedusa ostaje meta novih dolazaka, u utorak je pristigla grupa od 900 novih izbjeglica, medu kojima su Libijci, Somalci i Pakistanci.
Lampedusa je spojena s kopnom povecom flotom brodova koja dnevno prevozi izbjeglice u izbjeglicke logore, narocito na jugu poluotoka. Gotovo sve talijanske regije dale su do znanja da nece primati došljake i protive se ukljucenju u humanitarni lanac. Politicka klima je užarena, TV kamere i dalje prikazuju stanje na Lampedusi, kruže oko ispražnjenih improviziranih kampova gdje su donedavno spavale na tisuce izbjeglica u apsurdnim sanitarnim uvjetima.
S obzirom na stanje u sjevernoj Africi, val se nece zaustaviti i pitanje je hoce li Italija uz suradnju ostalih europskih država uspjeti riješiti problem. Najlakše bi bilo izgraditi obrambeni morski bedem i zapoceti sa sistematskim povratom izbjeglica na pocetnu stanicu u Afriku, no to sprjecava europski vojno-politicki angažman na tom prostoru Mediterana.