Albaniju zasigurno valja staviti na popis zemalja koje treba uskoro posjetiti, jednako kao i nekolicinu zemalja u okruženju koje će još koju godinu izgledati onako kako su izgledale desetljećima unatrag. Virus suvremenosti, u što ubrajam ne samo urbanizam i stanogradnju, već svekoliko demografsko te uopće društveno lice (i naličje) albanskih gradova i sela, dobrano se udomaćio u albanskom biću pa je ponekad i ponegdje, u nekom kafiću, trgu ili prodavaonici, teško odrediti nalazite li se u nekoj mediteranskoj državi jugoistočne Europe ili pak na krajnjem sjeverozapadu kontinenta.
Istina, ne može se to pomisliti odmah ako, primjerice, dolazite iz pravca Crne Gore. Uska asfaltirana traka vijuga najprije među brdovitim proplancima Crne Gore, put je na nekim dijelovima širok toliko da njime ne baš komotno može prometovati moderniji autobus kao što je bio naš Autotransov, a odmah nakon albanskog prijelaza, uz pratnju napuštenih i oronulih bunkera, još uvijek se redaju smeće, krave i džamije. I poneki magarac natovaren drvima prelazi suhim koritom rječice.
Eh, ti bunkeri imaju svoju priču. Istina, danas ih ima sve manje, ili se ne vide jer ih je zatuklo vrijeme i drač pa izgledaju tek kao oveće gljive na okolnim brežuljcima.
Kažu da ih albanska vlada poklanja, dok je bivši komunistički vladar Enver Hodža poticao njihovu izgradnju rukovodeći se krilaticom da im je cijeli svijet neprijatelj.
Procjenjuje se da je u njegovo vrijeme izgrađeno oko 700.000 bunkera, svakom vojno sposobnom vojniku po jedan. Budući da su gotovo neuništivi (anegdota veli da je projektanta i glavnog inženjera albanskih bunkera veliki vođa Enver Hodža dao zatvoriti u bunker koji su potom gađali tenkovskom granatom da bi se uvjerio je li uistinu tako dobar), možda bi ih Albanci mogli pretvoriti u apartmane za turiste avanturističkog duha pa na njima konačno nešto i zaraditi.
Za razliku od ove arhitekture još nedavne povijesti, za glavni grad Albanije Tiranu danas se može reći da je grad duginih boja. Premda se do pred nekih dvadesetak godina to nije dalo ni naslutiti, poglavito sredinom prošlog stoljeća kada su se nemilice rušila starogradska zdanja.
Tiranu je osnovao 1614. godine osmanski general Sulejman Bargjini, kasnije je izgrađena džamija Et'hem Bey, jedino starao zdanje koje je ostalo nakon Envera Hodže. Temelje modernog grada napravili su austrougarski arhitekti.
Nakon Drugog svjetskog rata srušena je većina povijesnih građevina da bi se napravilo mjesta današnjem Trgu Skenderbeg, nazvanom po povijesnom albanskom vođi. Tu je izgrađen Nacionalni povijesni muzej. (V. MEDVEDEC, snimio R. BURŠIĆ)
CIJELU REPORTAŽU PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU