Ono što su 23. srpnja u Udinama Bruce Springsteen i njegov E Street Band podarili masi od oko 35 tisuca ljudi cisto je srce rock glazbe, a boljeg darivatelja od Bossa i njegovog prateceg benda za tu privilegiju trenutacno zaista nema. Jer pricu o rocku kao glazbenom fenomenu koji zvukom i emocijama opija brojne generacije vec više od pola stoljeca najumješnije i najosjecajnije danas zna i može ispricati ovaj šezdesetogodišnji americki rocker koji tu moc ima ne samo zbog svog i svirackog umijeca E Street veterana, vec i stoga što je živio i živi rock – sve tamo od prve ploce s pozdravima iz Ashburry Parka, preko 1975. godine i cuvene procjene kriticara Johna Landaua ("Vidio sam buducnost rock'n'rolla. Ime joj je Bruce Springsteen"), do svjetske slave i milijuna prodanih albuma, pa do cinjenice da se za njegovu naklonost doslovce otimaju i americki predsjednici!
Što god radio u tih gotovo cetrdeset godina druženja uz rock, Boss je radio sa srcem, a njegovi porazi, pobjede, ljutnje i radosti, kako na osobnom, tako i na društvenom planu nalazili su mjesta u njegovim stihovima koje je potom glazbom, uz veliki utjecaj tradicije, pretvarao u prekrasne balade ili žestoke i poletne rock himne koje vec desetljecima ljubitelji rocka ne smatraju samo zabavom, vec i stavom te nacinom života.
Upravo stoga svaki je Bossov koncert svetkovina rocka, mjesto gdje se pjeva, pleše, place, vrišti i njiše u ritmu mocnog zvuka, a vec godinama svaki njegov nastup nije tek puko predstavljanje novog albuma, vec ponajprije nezaboravan susret s danima prošlosti, hod po sjecanjima i dodir s pomalo vec davnom prošlošcu, danima dok smo odrastali uz "Born to Run", "Badlands", "The River", "Thunder Road"... I baš to – spoj prošlosti i sadašnjosti, u jednom trenutku za vjecnost, moglo se cuti, vidjeti i osjetiti na stadionu Udinesea u 160 minuta dugom sjajnom koncertu tijekom kojeg su Springsteen i E Street Band isporucili publici toliko energije, životne radosti i glazbenog znanja da bi posjet bar jednom od njihovih koncerata morao postati obveza svakog tko se osjeca rockerom ili želi upoznati smisao i srž te glazbe.
Ukupno su Boss&Co ponudili 25 velikih hitova, a trenuci euforije vladali su u svakom trenutku, pogotovo pri izvedbi "Workin On a Dream", "No Surender", "Waiting on a Sunny Day", "Rising", "41 Shots", "Promised Land" te legendarnoj "Born to Run" koju je Springsteen izveo ne kao da ima šezdeset, vec dvadeset i neku kad ju je napisao. Zaista, ono što je možda najviše dojmilo publiku nije ni dirljiv susret s prošlošcu, ni snaga i uigranost sastava, vec golemo zadovoljstvo s kojim ti ljudi rade svoj posao. A prednjacio je upravo Springsteen koji je u nekoliko navrata s toliko oduševljenja urlao ime grada u kojem upravo svira (zvucalo je to otprilike – Judiiin! Juuudin!) da je bilo potpuno jasno da mu je potpuno svejedno gdje svira. Jedino je bitno da – svira! Možda i zbog toga lice rocka ni kod koga drugog nema toliko ljudskosti kao kod Brucea Springsteena.