Teolog Ivica Raguž: Božić je svečanost bliskosti

Ivica Raguž: Čovjek nije stvoren da bude sam nego da bude s drugima, da ljubi i da bude ljubljen
Ivica Raguž: Čovjek nije stvoren da bude sam nego da bude s drugima, da ljubi i da bude ljubljen

S prof. dr. sc. Ivicom Ragužem, uvaženim katoličkim intelektualcem, u povodu Božića razgovaramo o životu. O usponima i padovima što prate svaki život ponaosob, stranputicama koje vrebaju na tom putu, rješenjima za zamke koje nam život postavlja.

- Božić je blagdan Kristova rođenja. U vrijeme došašća mnogi se vjernici, ali i oni koji to nosu, više posvete svom životu i svojoj obitelji. Rade li to predano i iz uvjerenja, ili samo prigodničarski?

- Mislim da većina vjernika, ali i nevjernika, doživljava Božić kao veliku svečanost. O kakvoj se to svečanosti radi? To svečano ozračje ponajprije poziva sve ljude da se tih dana posvete obitelji, bliskosti, zajedništvu, toplini odnosa, ljubavi. Svečan je to također trenutak, jer on svim ljudima snažno priziva u svijest da čovjek nije stvoren da bude sam nego da bude s drugima, da ljubi i da bude ljubljen. No, sada se postavlja pitanje zašto baš na Božić to ozračje svečanosti. Rekao bih da se razlog sastoji u tomu da se na Božić slavi najveća moguća i zamisliva bliskost, zajedništvo i ljubav, a to je Božje utjelovljenje u Isusu Kristu.

- U vrijeme ekonomske krize raste društvena i osobna depresija, teško je preživjeti. Brojke kazuju da je svaki peti Hrvat na rubu siromaštva. Na koji način se običan čovjek može postaviti da ne potone do dna?

- Malo prije sam spomenuo riječ "božićna svečanost". Premda pojednostavljeno zvuči, ali rekao bih da se čovjek treba postaviti "svečano" da ne potone do dna. Svečanost podrazumijeva da svoj život ne samo ravnam i određujem prema Bogu, nego se nadahnjujem Bogom. A to znači da u najvećim krizama, osobnim i društvenim, ostajem ukorijenjen u nečemu što izmiče svakoj krizi, a to je Bog. Upravo ta ukorijenjenost ne dopušta da budem raskorijenjen krizama, da ne potonem do dna, kako vi rekoste. Osim toga, nadahnuće Bogom daje mi snage da se borim protiv nepravde, da radim, da djelujem.

- Ljudska solidarnost, ona među članovima obitelji, kolegama s posla, susjedima, poznanicima … pobjeđuje sebičnost. Mnogi je ne prepoznaju. Kako tu solidarnost posadašnjiti?

- Solidarnost se može na različite načine posadašnjiti. Možemo se pozivati na opće principe moralnosti, humanizma itd. No, to nije dovoljno, jer sva ta načela ostaju apstraktna i nerijetko dobivamo dojam da se ne tiču stvarnoga života. Najsnažnije pak izvorište solidarnosti jest kršćanska vjera, jer se u njoj očituje što je sve Bog spreman učiniti za čovjeka: roditi se, patiti, umrijeti. Ako to Bog tako čini u Isusu Kristu, tada bi vjernici trebali biti najsolidarniji, najmotiviraniji da ne žive samo za sebe, nego i za druge. (Razgovarala Vesna MEDVEDEC)

CIJELI RAZGOVOR ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.


Podijeli: Facebook Twiter