"Tisucu mi skalpova", uzviknuo je Zagor. "Caramba, carambita", zacvilio je Chico. "Judine mu krvi", stoicki je promrmljao Mr. No i svi ostali strip prijatelji, od rodaka Texa Willera, Dylana Doga, Nathana Nevera, Martina Mysterije, Lazarusa Ledda kada su pocetkom tjedna saznali da ih je napustio "otac" Sergio Bonelli, poznati talijanski strip crtac i izdavac vecine stripova o junacima koji su obilježili djetinjstva milijuna citatelja.
Svatko tko je ikada pratio strip kulturu na spomen imena Gorana Parlova ne ostaje indiferentan. Naime, ovaj Puljanin, jedan od najpoznatijih strip crtaca, svoju afirmaciju nije stekao radom za Amerikance, vec se proslavio radeci za kucu zahvaljujuci kojoj je vecina današnjih 30-godišnjaka u nas zavoljela strip, milanski Sergio Bonelli Editore.
Nakon što je diplomirao na Likovnoj akademiji u Zagrebu krenuo je u svijet, a zahvaljujuci talentu i marljivosti crtao je za Ken Parker Magazin, Marvel... Parlov je vrhunski strip crtac i profesionalac koji se probio na dvjema najkomercijalnijim strip frontama: Bonellijevoj (tko na našim prostorima nije zavolio barem nekog junaka ove škole?) i americkoj superherojskoj.
Bonelli me pitao kada cu doci crtati "Texa"
- Totalno mi je cudno da se na kraju ispostavilo da sam jedini s ovih prostora koji je radio za kucu Sergio Bonelli Editore. Utoliko je cudnije jer su Bonellijevi stripovi ovdje oduvijek imali gotovo kultni status i opcenito bili najprodavaniji. I dan-danas nitkone može svrgnuti Zagora s trona, što se prodaje tice. A i našli su svoje mjesto duboko u kolektivnoj svijesti poklonika i opcenito ljudi s ovih prostora. Ni danas nije cudno vidjeti nekoga u majici s likom Zagora. Stoga ne mogu naci rijeci da opišem koliko mi je to bila velika cast, da se živuca legenda kao što je Sergio Bonelli zauzme za mene i da me želi u svom staffu.
Vec pri prvom susretu osjetio sam iznimnu toplinu i ljubav koju jeimao prema stripu. Entuzijazam je prštao na sve strane. Kada sam došao raditi u Bonelli, imao sam dvije epizode "Nicka Raidera" iza sebe i bio kompletno nepoznat crtac. Uci u staff "Texa Willera" bila je najveca cast koju tije ta izdavacka kuca mogla pružiti. "Tex" je apsolutna legenda, i to više od 60 godina. Sergio me godinama zaustavljao po hodnicima s istim pitanjem - kad cu mu doci crtati "Texa", sjeca se Goran.
- Nakon što sam izasebe imao pet epizoda "Nicka Raidera" uletio je u ured Renata Queirola i rekao mu - "Ok, kad mi ga vec ne daš za regularnu seriju "Texa", onda mi ga barem daj da mi napravi jedan "Texone". "Texone" je knjižurina od 240 stranica rezervirana samo za najveca svjetska imena. Imena kao što su Bernet, Alfonso Font, Magnus, znaš onaj od "Alana Forda"?, prica nam.
Živio za avanturu
- I onda sam se i ja našao medu njima, prica Goran i objašnjava da je to bila jedna od Bonellijevih odluka koja je sablaznila redakciju. A svih tih godina Bonelli meneumorno proganjao pitanjem kada cu mu doci u regularnu seriju "Texa", prica Goran o Bonelliju.
- Ja sam se tom covjeku iskreno divio. Nakon desetljeca u tom poslu i dalje bi svaku epizodu pred izdavanje procitao, eventualno dao par crtica za korekcije i davao zeleno svjetlo. To je nevjerojatno jer Sergio Bonelli Editore ima više od 50 serijala mjesecno i on bi sve to sam procitao prije izdavanja. Mislim da je tu "Nathan Never" bio svojevrsni izuzetak jer se možda i nije najbolje snalazio s tim, recimo to tako, cyber pricama. Covjek je živio za avanturu. U onom najklasicnijem smislu, veli.
- Radio sam za njega više od 15 godina. Neupitno je da kad za nekog radiš toliko dugo, onda i poprimiš puno od istoga. Nacin pricanja price, režiranja, montažu stranice. Sve je to bilo zadano. A on je proizvodio stripove koji su se njemu svidali. Znaci - cista avantura, akcija i vrlo klasican pristup. Jednostavna klasicna rešetka s pravocrtnom pricom bez crtackih ili scenaristickih ekstravagancija. Crtež se morao prilagoditi tom malom Bonelli formatu.
Oznacio mi je životni put
Strip po njegovom nacelu je jednostavna jeftina umjetnost dostupna širokim masama. Bez ikakvih artistickih pretenzija. Možda je "Dylan Dog" pokušalo nešto promijeniti u tome. Na kraju je i otišao dalje od ostalih, utro nove staze, ali je u glavnini ipa kostao u okvirima standardne Bonellijeve rešetke. I, ako se dobro sjecam, Bonelli u pocetku nije uopce htio tuseriju, ali prodajni rezultati su vrlo brzo postali astronomski (do 350.000 primjeraka po epizodi) pa je silom prilika, eto, "Dylan Dog" preživio. Ne samo da je preživio, nego je po prodaji stao rame uz rame s legendom. Prodavao se isto kao i "Tex Willer".
Mislim da su Sergiu mnogi prigovarali za sve i svašta, za staromodnost, klasicnost. Ali kako prigovarati covjeku koji je taj brod uspješno vodio desetljecima. Publika je odlucila. Godine su pokazale da je nacin bio ispravan.
Sergia nikada necu zaboraviti. A ono što je svima nama, tadašnjim klincima, dao, nemjerljivo je. Meni je oznacio životni put. Naucio me maštati, a naknadno objerucke primio u svoju tvornicu snova. I što je najvažnije, bio je jako dobar prijatelj. Osobito me veselilo što bi, cuo sam to od pokojeg kolege iz Milana, nakon što sam napustio tim i dalje ponekad na sastancima kolegija izdavacke kuce pitao: "Dobro, zašto taj decko još uvijek nije u regularnoj postavi 'Texa'?" Hvala ti puno Sergio!, zakljucuje Parlov. (Lara BAGAR)
CIJELI TEKST MOŽETE PROCITATI U NEDJELJNOM PRILOGU GLASA ISTRE.