- Grad Vukovar bio je zasipan dvadeset četiri sata dnevno granata i ubojitim eksplozivom. S kopna tenkovima i topništvom. Gađali su i s najvećim kalibrima. S Dunava brodovima riječne ratne flotile, iz zraka zrakoplovima i helikopterima, a što je već na početku rujna 1991. rezultiralo s oko 20.000 granata dnevno na naš nepokoreni grad - tim je sjećanjima započeo prepričavati svoju ulogu u obrani Vukovara Boris Tončinić. Rođen je u Puli 1959. godine, a ovaj Istranin iz Boljuna, mjesta podno Učke, je nakon Domovinskog rata u nekoliko navrata uvrštavan u one nezaboravne - kao jedan od heroja Vukovara.
Poslan je od MUP-a u Vukovar početkom kolovoza 1991. sa zadatkom da ustroji policijske snage za obranu Vukovara i Hrvatske u cjelini. Ostavio je, tada, svoju malu dječicu i suprugu u Puli i otišao u neizvjesnost. Bio je spreman položiti svoj mladi život za utemeljenje slobodne o i neovisne Hrvatske. U MUP-u su ga odabrali jer je tada bio visoko obrazovan za policijske i vojne poslove, imao je završenu Vojnu akademiju i poprilično policijsko iskustvo, a što se pokazalo od velike pomoći vukovarskoj policiji i svim građanima Vukovara. O njemu su ranije neki autori zapisali da je "suptilnost njegove komunikacije ulijevala neograničeno povjerenje svih policajaca branitelja Vukovara 1991. godine".
Djeca su posjedila od straha
Pitamo ga kako se danas ovaj Puljanin sjeća najtežih dana u Vukovaru?
- Napatili su se djeca, koja su posjedila od straha u skloništima, starci, nemoćni, bolesni... Iz sata u sat, nad gradom se nadvijao najcrnji oblak u njegovoj povijesti. Kapi čelične kiše su ispisivale krvave tragove na ulicama, trgovima i u bolnici. Velike vukovarske avenije pretvarale su se u neprohodne kozje staze. Široki kolnički trak na cestama bio je prekriven tonama i tonama otpalog građevinskog i željeznog materijala, kućnog i uredskog raskomadanog namještaja, dok su široki zeleni pojasevi uz ceste bili prekriveni otpadom svih vrsta. Stravična slika koja se ne može vidjeti ni na filmu najmonstruoznije mašte, slikovito nam je ispričao Tončinić.
Naglasio je da građani Vukovara nisu mogli shvatiti kako je moguće da se JNA, koju je kao vojnu silu respektirao cijeli svijet, a svjetski analitičari smatrali da je četvrta vojna sila na svijetu, mogla preko noći pretvoriti u silu zla. "Međutim, to je bio znak običnim ljudima da samo uz Božju providnost mogu dobiti snagu duha i na taj način suprotstaviti se toj i takvoj vojnoj sili zla", rekao nam je.
Prisjećajući se tih dana Tončinić posebno ističe 13. studeni 1991. kada je započela još jedna od teških kanonada policijske zgrade, a u kojoj je još uvijek bio stacioniran stožer i ranjenici.
- JNA nas je tada zasipali najtežim i najvećim kalibrima granata. Eksplozije su razorile pola zgrade za samo 20 minuta. Gusta, prašnjava i crna zavjesa prekrila je policijsku zgradu za 15 minuta. Otrovni i ogromni plameni jezici gutali su utrobu čvrste i jake zgrade. U unutrašnjosti zgrade čuo se jauk i zapomaganje teških i nepomičnih ranjenika, koji su prizivali u pomoć. U takvim prigodama se gubi osjećaj za orijentaciju, pa su mnogi pojedinci omamljeni bauljali, tražeći prostor da udahnu svježeg zraka i zbrinu ranjenike. Ubrzo su se počeli obrušavati sagorjeli dijelovi vanjske stolarije i krovišta zgrade. Koncentracija otrovnih plinova unutar prostora zgrade se pojačavala. Gušila nas je prašina i crni dim. Zapomaganje je postajalo sve jače, prisjeća se Tončinić i kaže da je tada, po prvi put, prihvatio realnost da ga više neće biti.
Steglo mi se srce. Ostajao sam bez daha. Zanijemio. Čvrsto sam stisnuo u desnoj ruci mali medaljon Majke Božje, poklon mojih dragih roditelja. Nisam im rekao gdje idem kako bih ih poštedio patnje. I naravno, fotografiju moje obitelji, supruge i sinova: tada petogodišnjeg Franje i trogodišnjeg Marijana. Na poleđini fotografije moj sin Franjo neposredno prije polaska u Vukovar napisao mi je: TATA VOLI TE TVOJ SIN FRANJO", pun emocija je prepričao danas u oči 25. obljetnice tih događaja Boris Tončinić.
Kaže da kada se nakon kraćeg vremena prostorija malo razbistrila odmah su počeli s iznošenjem ranjenika, koje su prenijeli u bolnicu, a koja je bila udaljena od otprilike 80 metara. (Paulo GREGOROVIĆ, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU