U glazbenoj školi privukla me muzika, ali ne ova klasicna koju sam tada ucila. Znala sam da me nešto vuce, ali nisam znala što. Otišla sam studirati sociologiju u Zagreb i onda jednom otišla na jazz koncert i shvatila - to je to. Zarobila me ta sloboda, to nije glazba koja je definirana i uvijek isto izvedena. To sam osjetila, ispricala je Borisu Dežulovicu i Predragu Lucicu u galeriji Cvajner poznata istarska jazzerica Tamara Obrovac.
Muzicku školu za flautu upisala je dok je išla u šesti razred osnovne iako ju je prije toga vec pohadala, ali je onda prekinula nakon što joj je umrla profesorica. Saksofon je pocela svirati u pubertetu. Obrovac je prisutne provela kroz svoju zanimljivu glazbenu povijest, od osnovne škole pa kasnije do susreta s Krunom Levacicem i Zlatanom Živkovicem Žikom, s kojima je nastupala u Tabasco bandu sredinom osamdesetih i s kojim se desio proboj na scenu.
Voljela je klasicni jazz, ali i zvuk Motowna, crnacki funk i soul poput onog koji izvodi Aretha Franklin. Objasnila je i kako je došla do toga da je jazz pocela pjevati na istarskom. Kaže da svjesnost o vlastitoj tradiciji ide od srama do ponosa. Prva percepcija svoga je bio sram, sram od borši, istarske beside. "'Ocu rifle Carrera, 'ocu otici u Trst", govorila je i konacno je otišla.
- Od te pocetne fascinacije dodeš do toga da shvatiš da spadaš tu gdje jesi. Shvatiš da imaš svoj dijalekt, da ne možeš savršeno pjevati engleski. Svatko je za nešto predodreden, jednostavno prepoznaš svoju suštinu preko posla kojim se baviš, kazala je istarska glazbenica.
Više je puta spomenula da je oduševljena dijalektom koji se govori u Istri, pa zajedno s Matijom Debeljuhom radi na multimedijalnom projektu "Panphonia Istriana/Istarsko mnogozvucje" s kojim želi revitalizirati dijalektalnu i glazbenu baštinu Istre. Ove je godine organizirala i Valamar Jazz Festival jer, kako rece, ne može se energija jazza doživjeti bez živog nastupa.
- A da je pozovemo u Split da gradonacelniku objasni vrijednost živih nastupa, našalio se Lucic.
Obrovac je bila je zadnja gošca sajamskog Post Scriptuma, posvecenog pokojnom vinaru i glazbeniku Andiju Šipeticu i, kako rece Lucic u svom stilu, nadaju se da ga iduce godine nece morati posvetiti još jednom preminulom prijatelju, koliko god im bio drag.