Najstrastveniji glazbeni ovisnici, oni kojima je muzika zrak i voda, a ne samo povremeni emotivni ili estetski doživljaj, znaju se u popodnevnim satima prikrasti i glumeci jednog od domacina hladnokrvno provuci na probu izvodaca uoci vecernjeg nastupa pred publikom. Noc, reflektori i emotivna tenzija donose cari zbog kojih ljudi dolaze na koncerte, no proba je nešto posebno.
Postavljanje zvuka zna biti napeto i nervozno, no naš ilegalni gost hrani se tu prije svega neposrednim stvaranjem muzike, od paljenja instrumenata do zahuktavanja, grešaka, pauza, repeticija, sve do one punine izražaja kojom ce se par sati kasnije pod svjetlima pozornice nastupiti iz prve sekunde. Lijep je to intiman, neposredan, neslužben svijet, tim više kad je posrijedi gostovanje kvalitetnih domacih ili stranih umjetnika, posebno kad se radi o iznimnim muzicarima i kantautorima.
Prisustvovati koncertu u maloj studijskoj prostoriji ima puno slicnosti s iskustvom popodnevne probe, ali s nekoliko dodatnih bonusa. Izvodaca je koliko i publike, i gotovo se dodiruju u toj maloj radijskoj prostoriji velicine prosjecne primace sobe. Uz to, takav se koncert emitira izravno u radijski eter; nosi zbog toga pozitivnu tenziju, traži od radijskih tehnicara visoku profesionalnu tehnicku razinu i vremensku preciznost. Draž je to etera: nema nikog, a ona mala crvena lampica i natpis "on air" pokazuju da te, u stvari, slušaju svi.
Sve je to živo, živo bilo prisutno na radijskom prijenosu koncerta Tamare Obrovac i njenih devet glazbenih suradnika u petak u Studiju 3 Radio Pule.
Tamara uživo uvijek razoružava neposrednom energijom i razigranim duhom, posebno stoga jer je to kod nje, za razliku od mnogih drugih, prirodno, neusiljeno, slobodno, neprogramirano. Tamara je bila vrlo seksi, uz dominantni funky zvuk njenog sjajnog sedmeroclanog benda Transhistria Electric, prvi put pojacan i dvjema back-vokalisticama iz rijeckih Riversa, Jelenom Jankovic i Anom Jakšic. Odlican zvuk producirali su Aldo Spada i Branko Crnogorcic.
U tih 90 minuta pucalo je sve od vedrog funkyja; tako su zvucala stare "Sexuvalna" i "Majmajola", kao i nove "Vitar u kosi" i "Necu više jazz kantati". Izvrsno je zvucala mirnija "Crno zlo" na kojoj je briljirao Joe Kaplovitz na tipkama, a baš tu pjesmu najviše su oplemenili prateci vokali. Jedina je rezerva prema pjesmi "Turbofunk" i ne baš uspješnom, predoslovnom ismijavanju cajki i njihove pratece glazbene forme.
No, najljepši dio veceri i najugodnije iznenadenje, bar za izvjestitelja, najnovija je pjesma "Vila Idola" (prema istoimenom pulskom domu za stare i nemocne osobe). Nasuprot razigranosti i vedrini, "Vila Idola" je dirljiva, topla, pomalo kabaretska pjesma s odlicnim Tamarinim tekstom i divnom odjavnom solo trubom Branka Sterpina. "Trdo ca drža si, sad pomalo mula, drugo vrime dojde, dojde doba za poj, z svojima milima… Sve kambja, sve pasa, va nebesa cemo poc".