Slučaj benediktinskog samostana u Dajli konačno je dobio sudski epilog. Presudom Općinskog suda u Puli – gdje je završen sudski proces započet pred Općinskim sudom u Bujama (koji je u međuvremenu pripojen pulskom sudu) – talijanski benediktinski red iz mjesta Praglia nema pravo na tu imovinu, odnosno na naknadu za njezinu prodaju drugim osobama i tvrtkama. Riječ je o 400 hektara zemljišta na prostorima oko dajlanskog samostana, u kojem su do 1947. godine stolovali benediktinci, a koji je u novije doba prenamijenjen za komercijalne djelatnosti.
Nakon četiri godine sudske bitke pred hrvatskim pravosuđem, te nakon što se Dajlom bavilo i unutarcrkveno sudstvo, u ožujku ove godine pulski sud dobio je odluku da benediktinci iz Praglie nemaju pravo na potraživanja u vezi Dajle, dok su oni sami u lipnju ove godine odustali od revizije cijelog slučaja. Javnosti su tek prije nekoliko dana postale dostupne informacije o okončanju tog velikog i važnog pravnog postupka, koji je utjecao na odnose unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj, kao i na veze Hrvatske i Svete Stolice.
Brisanje upisa
Sud je u svojoj odluci odbacio tužbu benediktinskog reda, zastupanog od strane hrvatskog poduzeća Abbazia di Praglia, kojom je traženo brisanje upisa vlasništva iz 1947. godine, proglašavanje nevažećim promjena u vlasničkom listu nakon toga te povrat na imovinsko stanje kakvo je bilo prije 1947. godine. Vrhunac tužbe bilo je traženo obeštećenje od 300 milijuna eura, koje bi trebala isplatiti Porečko-pulska biskupija.
Odbacivanjem tužbe, sud je potvrdio stajališta kako su benediktinci sami napustili samostan 1947. godine, te se u njega nisu vratili. Obeštećeni su Osimskim sporazumom iz 1973. godine (dobili su, u današnjoj protuvrijednosti, šest milijuna eura), dok je imovina – koja nije ni bila u vlasništvu benediktinskom reda – pripala župi Dajla i Porečko-pulskoj biskupiji. Na početku izbijanja cijele afere, ta je stajališta zastupao i porečko-pulski biskup Ivan Milovan, koji je zbog Dajle doživio ranije umirovljenje.
Kronologija slučaja Dajla započinje još u 19. stoljeću, kada su benediktinci, na poziv vlasnika tamošnjeg posjeda grofa Grisonija 1841. godine osnovali samostan. Dajlski benediktinski samostan radio je sve do 1947. godine, kada su redovnici, u stresnim političkim prilikama, odlučili optirati u Italiju. Obeštećeni su nakon Osimskih sporazuma. Nakon 1990. godine počinju sporenja oko vlasništva nad golemom imovinom samostana u Dajli, ali u svibnju 1996. Općinski sud u Bujama utvrđuje kako je župa Dajla pravni slijednik samostana.
Nakon toga, benediktinci iz Praglie traže povrat Dajle, što država odbija u lipnju 2010. godine. Kardinalska komisija o slučaju Dajla, osnovana 2008. godine u Vatikanu, a čiji je član i zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, u studenome 2010. godine podnosi izvještaj u kojem se traži povrat imovine benediktincima. Tu odluku u srpnju 2011. godine odbija potpisati porečko-pulski biskup Ivan Milovan – kojeg papa Benedikt XVI suspendira na jedan dan – te je potpisuje "privremeni" biskup, Španjolac Santos Abril y Castello 13. srpnja 2011.
Krajem srpnja 2011. Porečko-pulska biskupija objavljuje da joj zbog te odluke prijeti financijska propast, dok u kolovozu Hrvatska biskupska konferencija podupire Svetu Stolicu i njezinu politiku prema Dajli. Istog mjeseca Ministarstvo pravosuđa poništava odluku o povratu samostana župi Dajla, te imovinu vraća u državno vlasništvo. Crkva je zbog te odluke tužila državu Upravnom sudu Republike Hrvatske, koji je u ožujku 2013. presudio da Dajla ipak pripada u crkvenu imovinu. (Dubravko GRAKALIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU