Šparuge su zadnjih dana u malomišćanskim ćakulama istisnule i politiku i nogomet i preljube. U oštariji se, nažalost, ne izmjenjuju recepti niti se zahuktalo raspreda o nutritivnim vrijednostima zelenih krasotica. Rajcava su tema postale zbog novinskih napisa o potrebnim dozvolama za branje u državnim šumama, o cijeni od 50 lipa za primjerak.
Iz Šumarije, doduše, vele da lani u Istri nije naplaćena nijedna kazna za prekršaj, čeka se novi pravilnik i cjenik o sakupljanju omiljenih izdanaka, nije još poznato ni tko će provoditi kontrolu...
Svejedno, ljudima je namah uliven strah u kosti: šparugari ispredanje svoje gorke priče za novine uvjetuju anonimnošću. U pravilu se ne boje da će ih zločesti inspektor čekati iza kakvog grma, no - vrag nikad ne spi! - žele izbjeći rizik i neugodnosti.
Šugava je to situacija. Šparuge danas nisu puka razbibriga, rekreacija, već više socijalna kategorija, slamka spasa za egzistencijalno ugrožene. A oni što ih išću iz krajnje nužde, rudarski hrmbajući po šumama i gorama moraju se, eto, osjećati neugodno kao prijestupnici ogrezli u sivoj ekonomiji.
- Na isto vam dođe kao da tražite plastične boce po kontejnerima, samo je sa šparugama manja sramota, ipak ste u šumi, na čistom zraku…, započinje razgovor berač na pragu pedesetih godina, kojeg smo zatekli na tržnici u Labinu.
- Lani sam platio dozvolu za branje u državnoj šumi 62 kune, navodno jedini u gradu. Udarati taj neki porez na šparuge zapravo je čista glupost. Pa to je samonikla biljka, ne radimo ništa štetno, samo korisno: dok ljudi prolaze šumom ona je manje zarasla. Na koncu, ova nas je država doslovce natjerala da se ovako borimo za opstanak.
Kako da, molim vas, spojim kraj s krajem s plaćom od tri, tri i pol tisuće kuna kada mi skoro cijelu pojede rata kredita? Mnogi u gradu su teška socijala, još nam i ovo hoće onemogućiti!, dodaje. (I. RADIĆ)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU