Kako se delalo po starinski nije samo naziv manifestacije koja se u nedjelju odvijala u Buladima u Boljunskom Polju, nego i živo svjedocanstvo o nekadašnjim najvažnijim ljetnim poljoprivrednim radovima. Žitelji udruženi u udrugu Bulada-Rumanija, na celu s Cvetkom Blaškovicem te bracom Milanom i Frankom Paškvalicem, pokazali su brojim znatiželjnicima iz raznih krajeva Istre, ali i s druge strane Ucke, kako se u tom kraju nekad kosila trava za sijeno, žela i vršila pšenica, na žrvnju mljela u brašno, kako se prelo i potom plele carape. Bilo je to dogadanje koje je vruceg nedjeljnog poslijepodneva donijelo dašak prošlosti pod skute Ucke.
Najprije su kosci na polju lucerne (arbašpanje) demonstrirali vještinu i snagu. U redu su, kao u minula vremena, jedan za drugim u savršenom ritmu kosili travu. U ovoj relativno maloj, ali reprezentativnoj skupini, našli su se najstariji i najmladi kosci Boljunštine - Ivan Ladika, poznat kao Zvanic Vukov iz Vukovije, kojem je 97 godina, i sedmogodišnji Ivan Paškvalic iz Rumanije. Zvaniceva je kosacka karijera odavna završila, pojavile su se kosilice, kosci su ostali bez posla. Poceo je kositi jako mlad, a kad je stasao, cesto je kosio i po žurnadama ljudima u okolici. Košnja je težak posao, zahtijeva snagu, ali i znanje, veli Zvanic.
Kosci su na posao odlazili po mraku da bi prve otkose odradili u zoru, dok je trava svježa i puna rose. Oko Boljuna je nekada bilo puno livada, koje je kosilo 10 do 12 kosaca u redu, sjeca se Zvanic svoje mladosti.
Nakon što su kosci pokosili arbašpanju, žeteoci su na obližnjoj njivi srpovima žnjeli pšenicu. Pozorno su rukoveti polagali na pase i potom ih vezivali u snope. Djeca su snoplje nosila do makine - vršalice koju su stariji pripremali za vršidbu. Cvetko Blaškovic s kolegama bio je zauzet oko starog «Arana», pogonskog motora, koji je tek nakon treceg pokušaja «kresnuo». Kad je iz njega suknuo oblak crnog dima i dugacak remen pokrenuo vršalicu, okupljeni su zapljeskali.
Vršalica je krenula. Snop za snopom završavao je u njoj - na prednjoj je strani, kao iz nekih ralja, ispadala slama, a na stražnjoj su se u vrece spuštala zrna pšenice. Skupina marnih radnika odmicala je slamu i zdivala je u kopu, a nekolicina, kojima su se pridružili i gosti, na žrvnju iz 1882. mljela je brašno. U blizini, u hladu, sjedile su mještanke i uz cakulu prele vunu i plele bicve.
Nakon napornog rada seljaci su cesto u smiraj dana odmor potražili u hladu, u vecernjoj svježini, i uz bukaletu prepricavali dogadanja. Iako to nije bio dio scenarija programa «Kako se nekad delalo po starinski», mnogi su uz bukaletu osvježavajuceg vina prepricavali dogadaje, ali i prisjecali se mladosti; vremena kada je svaki dan u ovom kraju izgledao kao ove nedjelje poslijepodne.
Nakon svega radnici težaki, ali i njihovi gosti nastavili su do kasnih sati uživati u ukusnoj maneštri i domacem vinu uz zvuke harmonike domacih puckih sviraca.