S jedne strane razgranata vinova loza, s čokotom, granama, lišćem na kome se raspoznaje svaka žilica i nabubrjelim grozdovima, a s druge strane jednako tako razgranata grana kivija, pomalo futurističkih oblika; nekoliko filigranski izgrađenih sjenila za svjetiljke, ali povećih dimenzija; pleteno uže zastalo u zraku kao usred fakirove svirke; mali svežnjić s tri glave češnjaka; pletene stolice; široka kravata svezana oko vrata manekenske lutke… sve su to samo neki od metalnih, točnije rečeno od željeza iskovanih dekorativnih predmeta, koje ćemo zateći u ateljeu ili radionici, kako vam drago, umjetničkog kovača Valtera Hekića u njegovu domu u supetarskom zaselku Gljuščići.
I bez detaljnijeg zagledavanja, već onako, obuhvativši širokim pogledom svu dekoraciju njegova omanjeg show-rooma, vidi se da taj majstor itekako zna i umije sa željezom, s vatrom, čekićem i nakovnjem… a iza svakog predmeta leži priča.
Rešetka, konop i kovač
"Od svega što sam napravio najdraža mi je ova rešetka", reći će majstor Valter Hekić, pokazujući na prvi pogled neuglednu rešetku od željeznih šipki, već dobrano napatiniranu hrđom, uglavljenu u kameni prozorski okvir i postavljenu pred ulazom u atelje. "Pri njenoj izradi itekako je trebalo koristiti mozak", dodaje majstor, a ja gledam i nije mi jasno u čemu je štos, rešetka kao rešetka, od onakvih kakve se viđaju po starinskim zatvorima. Ali ne! Pomnije gledanje laika će odvesti na apsurdni zaključak da je ovakvu rešetku - nemoguće napraviti! Ili u najmanju ruku vrlo teško, jer svaka šipka na mjestu gdje se spaja s drugom šipkom ima rupu drukčije orijentacije: jednu okomitu, jednu vodoravnu (ili jednu uzdužnu, a drugu poprečnu, kako se već gleda).
Znači da je najprije trebalo spojiti dvije krajnje šipke i zatim u svaku novoizbušenu rupu na drugačiji način umetati novu šipku, koja su se kroz izbušene rupe zatim spajala sa svim prethodnima, ali je morala imati odgovarajuće rupe i za one koje će tek doći, i tako zrakasto od jednog do drugog kuta. Nikakvog zavarivanja tu nema, napominje Hekić, sve je isključivo kovački rad, na vruće, a kada dosadi mozganje kako su sve te rešetke spojene, pogled pada na novo pitanje: nekoliko metara dugački od željeza opleteni konop.
Koliko li je tu moralo biti žarenja i znojenja dok se te tanje željezne šipke nisu uspjele uplesti u debeli konopac nalik na brodski? Nimalo, opet iznenađuje supetarski majstor kovač, jer taj je konop opleten na hladno, isključivo snagom ruku i čekića. Na sličan su način, ali od nešto tanjih šipki, opletene i dvije metalne stolice, nevjerojatno teške, ali i nevjerojatno udobne i, što je za njihov oblik dosta važno, nevjerojatno stabilne.
Kravata, lampe, kugle
I željezna kravata iskovana od jedne jedine željezne trake Hekiću je jedan od najdražih uradaka. Vruće željezo najprije je oblikovano u oblik razvučene kravate, na jednom kraju šire, a na drugom kraju uže, i zatim je uz pomoć vatre i čekića željezna kravata vezana u pristojan i pravilan, iako izgledom malo nonšalantan, kravatni čvor. Pratite li pravac pružanja i svijanja metalne trake i sami ćete se lako u to uvjeriti.
"Volim kad moji radovi imaju vidljive nesavršenosti", nadopunjuje Valter Hekić, pokazujući svoja sjenila za lampe, odnosno svjetiljke, kako stolne i zidne, tako i samostojeće, u obliku metalnih kugli. Za njihovu je izradu polazni materijal željezni lim, ravna ploča, koja se onda zanatski jednostavno može oblikovati i u baš savršenu kuglu, ali Valter ne želi da kugla bude savršena, želi da na njenoj površini budu vidljive neravnine, lagana izobličenja, deformacije. Za jednu takvu kuglu, promjera dvadesetak centimetara, potrebno je 250 - 300 puta udariti čekićem!
Završivši školu za strojarskog tehničara, Valter je 1998. godine počeo raditi bravarski posao, ne oduševljavajući se baš poslovima odnosno narudžbama koje je tada dobivao. Bili su to uglavnom nekakvi dimnjaci, raznovrsne cijevi, takve banalnosti. U bravarskom je poslu tada bila velika konkurencija, a najsretniji su bili oni majstori koji bi dobivali kooperantske poslove za Uljanik.
"Delo ti gre, a ti ne pensaš", komentira Hekić. No, on je sanjao o drugačijem radu s metalom, o proizvodima koji će nositi njegov poseban, autorski pečat. Prve takve radove, satove, svijećnjake i lampe, izložio je prije pet godina na obrtničkom sajmu u Puli i kad je spoznao da za takvo što ima publike i ima interesa, krenuo je tim putem.
- Moji su radovi svi unikatni, dolaze iz glave, često su to i eksperimenti koji ne završe kako bih htio, ali držim se izvornog načina oblikovanja vatrom i kovanjem, bez zavarivanja, kod mene su u upotrebi samo oganj, bat i nakovanj", kaže Hekić.
Autorski potpis - original
Nikad nije radio, recimo, tradicijske alate, kosire i slično, jer ne želi raditi serijske stvari, iako dok njegov umjetnički kovački obrt ne zaživi radi i klasični bravarski posao. Njegov su cilj masivni unikatni proizvodi kojima masovna produkcija metalne galanterije, pogotovo uvozna (Kinezi danas rade sve!) ne može konkurirati. Osim u željezu, radi i s bakrom i mesingom, gotove proizvode lakira kako ih ne bi nagrizala hrđa, a eksperimentira i s bojom, primjer čega je jedna podna okrugla metalna svjetiljka oslikana kao - i zato djeluje pomalo jezivo - ljudsko oko.
Njegovi radovi (metalna galanterija i rasvjetna tijela, primjerice svjetiljke i vješalice u obliku boškarinovog roga) inače krase prostore obližnjeg agroturizma Botra Marija, a već tri godine dobitnici županijske književne nagrade "Edo Budiša" svome domu nose i njegov rad, skulpturu koja se sastoji od iskovane riječi "priča", koju je zamislio i od njega naručio dizajnerski studio Sonda. S kovačkim umjetničkim obrtom tek je na početku, ali već mu dolaze ljudi koji su čuli da on radi "nešto drugačije", privučeni najboljom mogućom reklamom - onom od usta do usta. (Davor ŠIŠOVIĆ)