Baš ovih dana Glas Istre se prisjeća svoje važne povijesti izlaženja kao dnevnika, 1. studenoga 1969., a naš Pjer Ladavac odlučio nas je napustiti nekako uoči toga datuma. Kao da se pomirio s time da više nema onih naših poznatih fešta kada smo se tih dana svi okupljali; oni još živi i "radioaktivni" - kako smo se znali šaliti - ali i s dužnim prisjećanjem na one koji su nas napustili i koji su bili dio povijesti Đornala. Pjer je sigurno bio jedan od tih pionira istarskog novinarstva, kamen u našem mozaiku, čovjek koji je ostavio traga na gotovo svim stranicama novina; od naslovnice i zadnje, do pulske i istarske kronike, kulture, njegova carstva Sporta i evo, kako to već znamo i ne možemo izbjeći, osmrtnica.
Pjer i Glas Istre, Pjer i fešte, atletičar kratkih staza u mladosti, plivač, skakač u vodu, potom neizlječiv zaljubljenik u sport i novinarstvo, posebno biciklizam, boks, boćanje i naravno atletiku, pisac, kroničar, urednik, ali i fotoreporter, jedan od onih prvih Orelovih učenika koji su preuzimali njegov posao i nastankom dnevnika 1969. uzidavali svakodnevno događaje iz cijele Istre, a i šire, u stranice novina. Prisjetiti se svega toga preko našeg starog Pjera neminovno je ispisati povijest ovog lista, a Pjer je bio i ostao legenda s najdužim neprekinutim stažom u Glasu Istre s 42 godine.
Glas Istre - Novi list
Kako je rekao, možda i u zdanjem razgovoru za javnost, s kolegom Angeleskim u ljeti 2013., "da su mi zabranili pisanje, odavno bih bio pokojni!" Dugo je u mirovini. Znao je prošetati tu i tamo do nas na Rivi, gdje je proveo cijeli radni vijek, do 2004., a kada smo se preselili kod njega u Šijanu, u susjedstvo, nismo ga vidjeli. Gasio se polako - Pjer Ladavac: novinar - tako mu je i danas ostao znak na vratima stana. Nismo ni popili onu zadnju njegovu bibitu. Od 1962. u tadašnjem tjedniku, pa sa Željkom, Rakočevićem, Bimbom, Draganom narednih godina kao dopisnici Novog lista iz Pule, pod vodstvom Ljube Buršića, krenuše u avanturu zvanu dnevnik Glas Istre.
Prije toga su taj dnevnik punili, prelamali u olovu, slagali špigle, lektorirali, koregirali u Tiskari na obali, a onda uz Škrbeca i Milorada Kovačevića, s one strane Učke, Žmaka kao glavnog urednika, Rakočevića kao zamjenika i Pjera kao "Katicu za sve", čika Bane, s ove strane kreće svakodnevna avantura kada se iz "crvenog" stvara "plavi" Glas. Tu su još uvijek oni prvi začetnici ovog lista, Šanto Kranjac, Just Ivetac, Mario Hrelja… Zatičem ih i sam početkom '80-tih, zajedno sa Ševom, Danijelom, Vladom, Ratkom, Milicom, Davidom, Mirom, Zvjezdanom, Nikolom, Pjerom, Denis, Milevojem, Volčićem i ostalima… i zajedno bijemo bitke za više prostora u Novom listu, a onda za potpuno cjelovit Glas Istre napravljen i završen u Puli i spreman za tisak u Rijeci.
Zapravo i nije bilo novinarstva i novinara u Istri koji svoj put nije započeo u Đornalu i koji nije upoznao Pjera i društvo. A Pjera je onako zauvijek pisanjem zarazila prof. Ljubica Ivezić u Istarskom borcu, još 1954. kada stasava generacija s njim i Albinom Crnoborijem, Petrom Kreljom i ostalima, a prvi honorari u Glasu Istre i u Novom listu će ga odrediti zauvijek. I da apsurd bude veći, nije to bila sportska vijest, već ona za kulturu o snimanju talijanskog filma "Sam protiv Rima", koji se snimao u Areni, pa potom s početkom Pulskog filmskog festivala i našeg filma "Čudotvorni mač". Tako se zarazio i zaljubio u fotografiju, preko kuma Orela, koji ga je podučio zanatu, ali i preko Kino kluba Pula.
Liz - Burton - Tito
Taj njegov Rollerflex i Yashicu 69 i danas čuvamo u našim vitrinama, kao i Olivetticu i još stariju Olimpiju, po kojima je tukao svoje kartice, a mi mladi se čudili kako nije slomio onaj svoj dugi nokat na malom prstu. Na njima smo uz pomoć Eti i Đanija i sami škljocnuli prve snimke 6x6 filma. No, samo je Pjer uspio Burdi za tri tisuće maraka prodati svoje snimke susreta Elizabete Taylor i Richarda Burtona s Titom, od čega je kupio "tristaća", a nikada nije vozio. Ostala je do danas nerazjašnjena priča, možda i novinarska patka, koju je Pjer ponio sa sobom zauvijek, da je taj foto nastao tako što se on malo previše došuljao do dobro čuvanih "zvijezda", a kako nije bilo teleobjektiva Pjer je - navodno - doviknuo Titu nešto kao: Druže Tito, šlic! On se diskretno okrenuo i tako ih je ovjekovječio i ušao u legendu.
Zapravo, ako je itko to mogao i znao učiniti, to je onda sigurno bio Pjer. I nisu samo to njegove poznate fotografije filmske Pule. Vidjeli smo ih prije par godina još na izložbi u povodu 60. Festivala. Novinar slojevite pojavnosti, baš kao što je i sam bio slojevite osobnosti i izgleda - uvijek spreman za sva godišnja doba, za put, novi zadatak, novi novinarski izazov. Samo bi po potrebi skidao sa sebe svoju opremu; od vjetrovke, prsluka, jakne, pa do sakoa i tu bi stao. Kada je u pitanju bilo nešto vezano za novinarski posao, tu nije znao stati, nije bilo vremena ni roka. Kao ni kada su pjesma i ples u pitanju.
Dopodne se radila novina, navečer se u Circolu čagalo i pjevalo. "Marina, Marina… ti voglio al piu' presto sposar" - bila je zaštitna pjesma našeg Pjera bez koje nije počela ni završila ni jedna fešta. Kao ni jedno izvlačenje nagradne igre našeg lista diljem Istre, uz pratnju Anelida i navijanje publike. Pisale su mnoge novine kako Pjer i Alda plešu u Circolu. Iako blage ćudi, znao bi se itekako naljutiti kada bi se omaškom u novinama pojavilo da je netko "Pazinjan", a onda bi novine letjele u koš, jer on kao rođeni Pazinac, 20. srpnja 1939., na krevetu none Marije Bertoša, nije to mogao prožvakati. Kao ni novinarske plagijate.
Iako je bio novinar dugog vijeka, što samo stare i požutjele stranice Glasa Istre pamte zauvijek, mlađe kolege će možda s čuđenjem čitati ove retke o strastvenom piscu olovnih godina, ali je kao pravi kroničar i publicist iza sebe ostavio traga u knjigama: "Biciklizam u slobodnoj Puli" (1975.), te "Trideset godina pulskog boksa" (1976.), kao i niza feljtona o pulskoj atletici, hrvanju, nogometu… Grad Pula mu se 2008. odužio Nagradom grada za doprinos u sportu o sportskom novinarstvu. Oproštaj od starog Pjera je u četvrtak u 14 sati na Gradskom groblju Pula. (Mate ĆURIĆ)