Na Jadranu je 45 svjetionika od kojih je na njih 20-tak još svjetioničarska posada, a u Istri imam devet svjetionika: Savudrija, Zub na Poreštini, na porečkom otoku Sv. Nikola, Sv. Ivan na Pučini kod Rovinja, Peneda na Brijunima, Verudica, Porer, Marlera i Crna punta. Naše odredište hrid Porer, gdje je 1833. godine izgrađen svjetionik, jugozapadno od južnog rta poluotoka, širine oko 80 metara u krug se može obići u dvije minute, a s visine se poput kakvog diva nadvija okrugla kamena kula visoka više od 30 metara. Prizemna zgrada je površine 220 četvornih metara.
Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog nadzora. No, unatoč tomu, čuvaju ga od devastacija i brinu o sigurnosti moreplovaca dva svjetioničara, čuvari ovih morskih očiju koja se izmjenjuju svaka dva tjedna. Jedan od njih je Ivo Lamešić, koji je nekoliko desetljeća na svjetioniku.
- Sve je automatizirano, ali ljudi i dalje ostaju, ljudski faktor je bitan i mi smo možda jedina država u svijetu koja je zadržala svjetioničare. Zbog tradicije i naše raznolike obale, tisuću otoka, zadržavanja radnih mjesta. Kad nema nikoga dolazi do devastiranja objekata i bez čovjeka je nemoguće ovo održavati. Deset godina prije nego što sam došao na Porer svugdje je bilo svjetioničara jer se svjetlo palilo na petrolej pa je to trebalo održavati, priča nam Ivo.
Nekadašnji stanovi pretvoreni su u apartmane, odnosno samo dva jer u jednom boravi svjetioničar. Ništa mu ne fali kao ni svima koji odluče iznajmiti apartman na svjetioniku. Tu su spavaće sobe, kuhinja, kupaonica, sve opremljeno. Turisti počinju dolaziti oko Uskrsa pa sve do listopada. - Moramo im pripremiti apartmane, sobarica nemamo. Najviše dolaze Talijani, oko 80 posto, ali ima ljudi iz cijelog svijeta. Dolaze pretežno da se odmore od svojih svakodnevnih obveza, ovo im je antistres. Kupaju se, čitaju, pecaju, sjede, leže, igraju karte, sunčaju se. Zovu me da im uzvratim posjet, kao obitelj smo, opisuje nam svoje ljetne susjede naš domaćin, svjetioničar Ivo.
Na vrhu kupole automatsko glavno svjetlo pali se navečer i gasi ujutro. Na jednoj terasi je pomoćno svjetlo za obližnji svjetionik Albanež za slučaj da on ne radi, tu je i automatska sirena za maglu koja registrira vidljivost na moru. U zimskim mjesecima zna biti vrlo maglovito, a vidljivost smanjena na čak pet do deset metara. U slučaju da se ne aktivira, ljudska ruka ju mora aktivirati. Kad tuli čuje sa na oko dvije milje. Tu je i automatska meteorološka stanica koja mjeri brzinu vjetra, smjer, temperaturu...
Kontrolna stanica je u kancelariji u prizemlju. U svjetioničarevu uredu ima svega, od dokumenata, administracije, papira za motore, evidencija događaja i posjetitelja, knjige gostiju, do radio stanice, alarmne jedinice koja se pali ako noću nestane struje. Tu je i strojarnica s rezervnim agregatom.
- Naš dio posla je da brinemo da svjetionik radi, on mora funkcionirati, imamo rezervni agregat ako nema struje. Vodu dobivamo kišnicom jer imamo filtere i desalinizator koji uzima morsku vodu, odvaja sol. Opis poslova se iz godine u godinu povećava, od onih turističkih do naših svjetioničarskih. Objekt je velik, kao dvorac, tako da svaki dan ima posla, od redovnog održavanja, javljanja na stanicu do dnevne papirologije i mjesečnih izvještaja. Sad se farbaju vanjske ograde, dizalice, pripremaju apartmani, svaki lijep dan se iskoristi za farbanje, kaže Ivo.
Ovaj svjetionik je važan jer brodovi tu prolaze kad kreću iz Trsta i Kopra prema Rijeci i Dalmaciji, a česta su nevremena i jake pličine.
- Nekad je bio jako važan, danas je potreban, brodovi su danas jako dobro opremljeni znamo, ali opet ljudska pogreška uvijek je moguća. Sa svjetionika se za lijepa vremena vidi i na 20 kilometara udaljenosti: Brijune, Verudelu, Premanturu, Kamenjak, Učku, Cres, Lošinj. Ima delfina, jako blizu dođu, posebice zimi ili ljeti u predvečer. Podmorje oko hridi je izrazito bogato ribljim vrstama. (Tatjana GRBIĆ)