Ingrid Škopac-Verbanac, koja se sa sinom Teom nalazila na kruzeru Costa Concordia kada se u petak nasukao na otocic Giglio u Tirenskom moru, jucer smo pokušali nazvati na broj mobitela koji smo pronašli u imeniku, ali javio nam se snimljeni glas talijanskog operatera koji objašnjava da korisnik nije dostupan.
To je zapravo dobra vijest: njihova soba na devetom katu na bok nagnutog broda nije potopljena i ima nade da ce im u njoj ostavljena torba s mobitelom i sve njihove stvari biti vraceni.
Nije trik, nevolja je!
Zatekli smo je sa sinom na rucku kod svekrva i svekrve ?anija i Sonje Verbanac. O krstarenju po Sredozemlju ima samo rijeci pohvale.
- Bilo je to prekrasno putovanje. Krenuli smo iz Savone kod Genove, posjetili Barcelonu, Palma de Mallorcu, Sardiniju, Siciliju i Rim, a to se dogodilo posljednje noci, prije povratka u Savonu, objašnjava Škopac-Verbanac.
Na gotovo tri stotine metara dugom brodu, na koji se može ukrcati gotovo cetiri puta više putnika i clanova posade no što njihov Rabac ima žitelja, nudi se mnoštvo sadržaja. Škopac-Verbanac i Jasna Kneževic iz Zagreba, koju je upoznala tijekom plovidbe, nakon vecere su sinove Tea i Marina odvele u teatar na petom katu na madionicarsku predstavu.
- Bilo je nešto prije 22 sata kada se cuo zvuk kao da netko kuca na vrata. Desetak minuta kasnije brod se malo nakrivio, što se opažalo po zavjesama koje su visjele ukoso. Mislili smo da je to neki madionicarev trik i da ce on to uskoro ispraviti, prica nam Škopac-Verbanac kako je poceo najstrašniji dogadaj u njihovom životu.
Umjesto da zavjese vrati na mjesto, madionicar je - nestao!
- Svi su ostali sjedili i nitko ništa! Ja sam odmah rekla Jasni da je to nešto grozno jer smo kod Barcelone imali valove od deset metara pa se ništa nije osjetilo i da necu tu stajati. Tako smo pošle u svoje sobe. Srecom, bile smo toliko prisebne da smo išle stepenicama, a ne liftom.
Obukle smo sebe i djecu i metnule pojaseve za spašavanje. Uzela sam torbu, ali upravo kada smo izlazili nestalo je struje i tada me uhvatila me panika. Pomislila sam da ce tada nastati metež i da ce se ljudi gurati na camce za spašavanje, pa ce torba samo smetati. Zato sam je bacila na pod i otišla bez nje, objasnila je Škopac-Verbanac.
Kaos i nesposobna posada
Slicnost s Titanicom, odnosno istoimenim filmom, bila je upravo zastrašujuca!
- Pun mjesec, mirno more, muzika svira "Arrivederci Roma", a vlada opci kaos, žene vrište, djeca placu, muškarci vicu, cak se i tuku! I niotkuda informacije što se dogada i što treba raditi, posada ne zna što bi, prica dalje Škopac-Verbanac.
Razlika u odnosu na Titanic bila je ta što se Costa Concordia nalazila blizu obale i što kapetan nije imao namjeru potonuti s brodom. Pitala je posadu zašto samo stoje kod camaca za spašavanje i zašto ih ne otvaraju. Odgovorili su joj da cekaju zapovijed kapetana, a on je vec bio daleko od broda.
- Tada se pojavila neka u službenom odijelu i rekla da nije ništa i da se možemo vratiti u svoje sobe. Ne možete vjerovati kako ljudi mogu biti lakovjerni! I Jasna se htjela vratiti, ali ja sam rekla da je brod nakrivljen i da ne idem nigdje, opisuje Škopac-Verbanac.
Nedugo zatim posada ipak pocinje otvarati camce za spašavanje, ali ne zna kako se to radi, pa im u pomoc priskace jedan od putnika koji je po svemu sudeci pomorac.
- Mi smo se ukrcali medu prvima. Cinilo mi se kao citava vjecnost dok se popunio camac koji prima stotinjak osoba. Oko 23.30 sati bili smo na obali, a oni koji su se vratili ostali su na brodu do jutra, prica Škopac-Verbanac.
Sreca na petak 13.
Koliko god je posada bila neorganizirana, toliko je prihvat brodolomaca savršeno funkcionirao: mještani su odmah donijeli deke za ljude od koji su neki bili doslovno u gacama i japankama. Smjestili su ih u djecji vrtic gdje su casne sestre kuhale caj i mlijeko. Jedna od njih posudila joj je mobitel da može poslati poruku kuci da su dobro.
- Aj, strenula son se! - kaže Sonja.
- Panika je bila dok nismo doznali da su na obali, ali, na srecu, brzo smo doznali, kaže ?ani.
- Malo sam se bojao, ali kada smo ušli u camac, onda je sve bilo u redu, kaže Teo, koji je jucer, prvi dan nastave nakon praznika, morao svima prepricavati svoj doživljaj.
Pitali smo njegovu majku smatra li da su, s obzirom na to da se nasukavanje dogodilo na petak 13., imali nesrecu ili pak srecu jer su bili tako blizu obale.
- Srecu! Optimist sam i uvijek sve gledam s pozitivne strane, odgovorila je Ingrid Škopac-Verbanac. Lako je govoriti da u trenucima nesrece valja ostati priseban, njoj je to i uspjelo na najbolji moguci nacin.