U Vodnjanu se, nedaleko od Narodnog trga, nalazi lijepa, preuređena zgrada u kojoj su smještene mala tržnica i ribarnica. Iako se slučajnom prolazniku, zbog praznih prostora unutar zgrade tržnice koji se mogu vidjeti kroz staklene stijene, može učiniti da ona ne radi, to nije točno. Vrata tržnice otvorena su svaki dan, a iza njih plodove svog mukotrpnog rada već deset godina na istom mjestu prodaje Zorka Kevrić (81), posljednja vodnjanska "kumica", ili kako to kažu u Vodnjanu venderigola.
Kariolom dovozi povrće na markat
O ovoj lijepoj, maloj tržnici u Vodnjanu Zorka vodi i brigu. Od uprave Grada dobila je ključeve, pa ona tržnicu ujutro otvara i na kraju radnog dana je zatvara nakon što je očisti.
- Nemam svoju zemlju nego obrađujem tuđu njivu i sve što uzgojim donesem ovdje za prodat. Sve je ovo uzgojeno prirodno, sve je to povrće nešpricano i zdravije, ali svi trče kupovati tamo di je jeftinije, malo ih briga za zdravlje, govori nam teta Zorka dok plete u pletenicu sitan, ali pravi domaći češnjak pun aroma i mirisa, koji se kod nje može kupiti za dvije kune.
Nema Zorka niti jedno prijevozno sredstvo niti ikoga tko bi joj mogao pomoći, pa tako svako jutro uprti svoje povrće na kariolu i s njom se ulicama Vodnjana prošeće do svog radnog mjesta. Osim češnjaka, na njezinom se drvenom stolu na tržnici može kupiti i špinat po 20 kuna za kilogram, kelj koji stoji deset kuna, mladi krumpir po osam, crveni luk po 15, pa i lješnjaci koji stoje 50 kuna za kilogram. Usprkos poznim godinama, teta Zorka je zavidno vitalna, a ne nosi niti naočale, i još uvijek je vrlo vješta s vunom i pletečim iglama. Svoje pletene papuče, čarape i šalove također ima u ponudi na vodnjanskoj tržnici, no jedva uspije išta prodati, žali se.
Kazna inspektora zbog cijene peršina
- Prije nekoliko godina sam imala velikih neugodnosti kada su mi bili inspektori i napisali mi veliku kaznu jer su rekli da nemam istaknutu cijenu peršina kako treba, a imala sam je, evo tu je stajala kao i sad, ali je jedna brokula pala na nju i pokrila je. Hvala našem gradonačelniku i svima iz Grada Vodnjana koji su mi tada pomogli, platili mi i odvjetnika i sudske troškove, ali šta mi to vrijedi kada mi je sav taj stres skratio život za barem pet godina. Imam papire za prodaju, evo tu su kod mene svaki dan, a drugima se to ne da raditi svake godine, pa ne dolaze na tržnicu prodavat. A i kupaca nema. Ako dođe jedno ili dvoje i to je sve, žali se Zorka.
Dodaje da je malo bolje ipak preko ljeta, kada ima više turista koji još uvijek radije kupuju domaće proizvode s tržnice. Ali, kako je Zorka posljednja vodnjanska "kumica", ukoliko se netko drugi ne zainteresira za ovaj tradicionalni način prodaje poljoprivrednih proizvoda, malena tržnica u Vodnjanu njenim će odlaskom u mirovinu zauvijek zatvoriti svoja vrata. A tržnica nije samo još jedno prodajno mjesto, one su oduvijek bile i ostale najvažnija mjesta susreta i komunikacije ljudi na kojima se ne razmjenjuju samo dobra, već i lijepe riječi, recepti, savjeti, pa i poneki trač. (Patricija SOFTIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK)