U drugoj polovici devedesetih i pocetkom novog tisucljeca iz Uljanika je izdvojeno gotovo sve što nije bilo usko vezano uz gradnju brodova. Proces restrukturiranja poticalo je Ministarstvo gospodarstva zajedno s Upravom Uljanika jer se smatralo da jedino na taj nacin brodogradilište može biti uspješno. Danas, u vrijeme krize, preživjeli izdvojeni dijelovi Uljanika pokušavaju kotac okrenuti u suprotnom smjeru.
Mnoga privatizirana poduzeca zapala su u poteškoce i traže povrat pod okrilje velike državne tvrtke gdje ocekuju, barem donekle, sigurnost radnih mjesta.
Ljubav, medutim, nije obostrana jer Uljanik ima svojih problema i preko glave, pa bi im takvi aranžmani bili samo dodatni lanci oko nogu. Ovoga trena promjena vlasništva nije ni moguca, buduci da je do 19. travnja otvoren natjecaj za privatizaciju brodogradilišta.
Prisjetimo se da je 1986. Uljanik zapošljavao 8.000 radnika, 1991. godine 6.800, a danas se prica svela na 2.800 zaposlenika i to s tendencijom daljnjeg smanjenja. Buduci da posla nema dovoljno, prvi su na udaru kooperanti, zatim radnici zaposleni na odredeno, slijede prijevremena umirovljenja te na kraju gašenje manjih jedinica bez kojih brodogradnja može.
Govori se o gašenju ili izdvajanju još nekih segmenata koji su preskupi u vrijeme premalog broja novogradnji. Primjerice, stolarskoj radionici s 15 zaposlenih danas nedostaje posla i pitanje je hoce li kao takva moci opstati kada je jeftinije kupiti gotov namještaj za brod.
Valja naglasiti da nisu svi radnici veselo otišli u privatizaciju; u biti, nije ih se puno ni pitalo. Sa sobom nisu gotovo ništa mogli ponijeti, zgrade u kojima su radili ostale su u vlasništvu maticne tvrtke pa im je buducnost bila gotovo zapecacena. Dobili su samo obecanja da ce im Uljanik i dalje davati posao, a za ostalo su se trebali pobrinuti sami na tržištu s postojecom zastarjelom tehnologijom.
- Kada se 1999. godine željelo izdvojiti i Strojogradnju iz Uljanika, sindikati su se izborili da ovo poduzece ostane u sastavu brodogradilišta, veli ?ino Šverko, glavni povjerenik Sindikata metalaca za Uljanik.
Medutim, TESU nije bio iste srece, premda tvrtka nije privatizirana za razliku od ostalih koji su se izdvojili, vec je ostala u državnom vlasništvu. Uljanik se odrekao Tvornice elektricnih strojeva i uredaja u zamjenu za kredit. Odnosno, ustupio je dionice TESU-a Ministarstvu financija za tadašnja kreditna jamstva. Vlasnik TESU-a i dalje je ostala država, kao i Uljaniku, s tom razlikom što Ministarstvo financija nije nikada upisalo svoje vlasništvo nad Tvornicom elektricnih strojeva. Upravo zbog nedorecenog vlasništva nije svojedobno uspjela privatizacija te tvornice.
U devedesetim godinama iz Uljanika je izdvojeno još mnoštvo tvrtki raznovrsnih djelatnosti - od gradevinarstva do uslužnih djelatnosti. Nabrojimo samo neke: Namjenska proizvodnja, Tehnicki plinovi, AKS - tvrtka za bojanje, Motortec, Alatnica, Energoopus, Polaimpex, Remont, zatim niz tvrtki proizašlih iz TESU-a kao što su Strojevi za zavarivanje, elektronika, servis, instalacije i RUA. Umjesto 1.200 zaposlenih TESU danas broji 138 radnika koji se bore za preživljavanje. O tome koliko je ostalo radnih mjesta u drugim poduzecima nema preciznih podataka.
Turbulentno vrijeme pretvorbe na hrvatski nacin pomelo je mnoga radna mjesta. Ipak, dio poduzeca proizašlih iz Uljanika je uspješan, dok se drugi bore za opstanak, a neki su i propali. Mnogi preživjeli, medu kojima su najglasniji TESU i Strojogradnja Alatnica, žele natrag u veliko poduzece jer zajedno su, vele oni, dobro funkcionirali pa zašto ne bi i ubuduce.
- Svi mi i dalje nosimo ime Uljanik, porucuju oni. Vrijeme je velikih promjena i u brodogradnji i tek ce se po završetku privatizacije konacno znati smjer u kojem plovi pulski brod i sve pratece barke.