- Nakon retrospektive filmova Miše Radivojevića u Zagrebu i Rijeci, skraćenu verziju vidjet ćemo sada i u Puli - na Bunker festivalu koji se održava ovoga tjedna. Koje ste filmove Svetozare Cvetkoviću izabrali i po kojem kriteriju za pulsku smotru?
- Miši Radivojeviću jako je stalo do ove pulske retrospektive. Pedeset je godina njegova profesionalnog bavljenja filmom, a riječ je o jednom od posljednjih autorskih redatelja, jednom od najmlađih u tzv. crnom valu, i ovo je treći put da se ta njegova obljetnica obilježava u Hrvatskoj - u Srbiji nijednom. Konzultirali smo se oko toga što bi bilo najbolje prikazati u Puli, gradu koji je toliko mnogo značio u našim životima, koji je bio prvi i najznačajniji ispit za filmove koje smo nekad radili. Onda smo se prije svega odlučili za filmove koje novija pulska publika nije vidjela a koje je Miša radio u posljednjih deset godina. Dakako, ti filmovi reflektiraju vrijeme koje smo živjeli posljednjih 20-ak godina, mislim prije svega na "Buđenje iz mrtvih", a potom i na Mišin obračun sa samim sobom i vremenom koje je živio od svog djetinjstva do danas, njegov posljednji film "Kako su me ukrali Nemci".
"Dečko koji obećava" je bio prevratnički film generacije i dan-danas, čini se, jedini slika ono što je kod nas bio novi val, kako u muzici tako i u razmišljanju koje je 80-ih godina bilo buntovničko u zemlji u kojoj smo živjeli. "Kvar" ima svoju historiju o čemu bi bilo lijepo da Miša nešto kaže na panelu u sastavu festivala. "Ni na nebu ni na zemlji" je snimljen u Beogradu 1993. Živjeli smo izolirani od svega, svijeta, ljudi, uvjereni da su svi protiv nas, neimaština je bila na ulicama, u trgovinama, domovima. Istina, nismo bili gladni, ali rat je tutnjio oko nas, a mi smo čekali da i nama zakuca na vrata. I tada smo snimili film koji je bio bijeg od te stvarnosti, ili želja za bijegom, iz društva, iz zemlje, iz kriminala. To je jedan od najgledanijih Mišinih filmova, prvi koji smo radili zajedno. Muziku je napisao Bajaga, i njegov hit i danas vrte po našim klubovima nove emigracije iz 90-ih kao zaštitni znak vremena kada se iz Srbije u Australiju odlazilo autobusom. "Bube u glavi" su jedan od ranih filmova koji je bio nagrađen u Veneciji medaljom Zlatnog lava i koji je svojom kontroverzom Mišu označio kao jednog od najmlađih rodonačelnika tadašnjeg jugoslavenskog autorskog filma.
- Pulska retrospektiva posebna je po tome što opus Miše Radivojevića uvodi u sustav bunkeriranih filmova, zaboravljenih i zabranjenih.
- Mišini filmovi nikad oficijelno nisu zabranjivani, nije bilo sudskih zabrana, bila je to zabrana bez zabrane, bez državnog tužitelja; možete snimiti film, ali ga nitko neće gledati. Oficijelno je zabranjivano prikazivanje filmova, recimo, Dušana Makavejeva, Žike Pavlovića ili Krste Papića, poznat je slučaj Lazara Stojanovića koji je završio u zatvoru zbog svog filma "Plastični Isus". Danas to ne bi bilo moguće, ali kad smo, recimo, Miša i ja radili "Buđenje iz mrtvih" film je imao svoju distribuciju, u što je ušla i nacionalna televizija, ali budući da kritizira društvo i sistem u kojem živimo, film je bio emitiran u dva sata iza ponoći. Filmovi bi imali fantastičan uspjeh kod dijela kritike, putovali bi po festivalima, i tu bi završio njihov distributerski vijek.
- Vas ste dvojica nerazdvojni, zadnjih godina kao redatelj i producent, prije toga kao redatelj i glumac. Što vas veže kao ljude i umjetnike?
- Da ne ponavljam ono što sam već toliko puta rekao, jer se u ponavljanju izgubi smisao, ali čini mi se da je naša suradnja, naš zajednički nastup, naše prijateljstvo zapravo veliki i pravi smisao i oslonac. Mi se jesmo nekako "pročitali". Kada smo 1993. radili svoj prvi zajednički projekt na relaciji redatelj - glumac, priželjkivao sam da od svih redatelja s kojima sam radio, a oni su autorski orijentirani, prije svih Makavejev, Žika Pavlović, Paskaljević, da radim i s Mišom, ali nisam mogao pretpostaviti da će taj naš "slučajni" film otvoriti vrata jednom životnom prijateljstvu i kreativnom odnosu u kojem se moj veliki učitelj ne libi neki put poslušati i svog učenika. Dobro, možda je to rijetko, ali ipak imponira. Nemoguće je hvaliti Mišu, bila bi to uvreda, moguće je samo pokloniti mu se za mudrost koju nosi sa sobom, za sve ono što ostavlja za sobom, za svaku riječ, za njegov borbeni i nadasve čudni životni put koji ga dovodi do osme decenije života kada je mudrost toliko velika da je izlišno i priopćavati je, i čovjek poželi da je prešutno sačuva za sebe, ne iz ljubomore i sebičnosti već iz bolnog saznanja da - NE VRIJEDI! Mnogo se toga ne da u ljudskom životu ispraviti... (Razgovarala Duška PALIBRK)
CIJELI INTERVJU U TISKANOM IZDANJU