Unatrag godinu dana kljuc u bravu u Hrvatskoj je moralo staviti više od deset tisuca obrtnika; u državi je 80 tisuca poslovnih subjekata blokiranih racuna i 308 tisuca nezaposlenih, od toga cetvrtina mladih izmedu 25. i 34. godine. Iz te je vojske ocajnih sve više onih koji kucaju na vrata psihijatrijskih klinika, ali i sve više onih koji u beznadu dižu ruku na sebe.
Kako otkriva prof. dr. sc. Gordana Rubeša, procelnica Zavoda za klinicku psihijatriju u Rijeci, u prva cetiri mjeseca ove godine u psihijatrijsku je ambulantu rijeckog KBC-a primljeno 43 onih koji su pokušali samoubojstvo, što je dvaput više negoli u prva cetiri mjeseca lani! Istice da je sve više depresije i anksioznih poremecaja medu onima mlade odrasle dobi, od 20 do 30 godina.
- To su ljudi koji su završili fakultet, puno ulagali u sebe, a onda ušli u svijet nezaposlenih. Kriza te mlade ljude drži u regresiji, jer bi trebali biti odrasli, a i dalje roditelje moraju pitati za džeparac, hranu i krov nad glavom. To stvara osjecaj bezvrijednosti i krivnje, pojašnjava psihijatrica. Oni još zreliji, od 30 godina naviše, koji rade ili su izgubili posao, suoceni su s degradacijom razlicitih oblika. Rad im se ne placa ili im se placa malo, upleteni su u kredite, a kad ih više ne mogu placati, osjecaju da vuku na dno citavu obitelj. Ne vide izlaz, jer im vlast i oporba serviraju kontradiktorne informacije, beskonacno spominjuci gospodarske programe oporavka, od kojih se ljudima vec diže kosa na glavi. Nitko im ne nudi nadu, naglašava dr. Rubeša.
- Ja sam proizvodila, no meni nitko nije za obavljeno placao, a država je tražila svoje. Malo pomalo, dugovi su se nagomilali i morala sam staviti kljuc u bravu. Više nisam "samo" depresivna, sad sam sve spremnija dignuti ruku na sebe, jer ne mogu naci posao, dugove mi nitko ne vraca, a država mi sjedi za vratom, ispricala nam je jedna zagrebacka, donedavno uspješna obrtnica, koja je morala otpustiti troje zaposlenih. U trenu kad je mislila da ce dici ruku na sebe, otišla je na psihijatriju. Ako ništa, kaže, s nekim ce tamo popricati.
Koliko psihijatri mogu pomoci, pitamo prof. dr. sc. Ljubomira Hotujca iz Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, koji potvrduje vece gužve i na njihovim hodnicima. Rijeci poput "budite strpljivi" ne pomažu, kaže on, u situaciji kad covjek nema cime hraniti djecu. Psihijatri mogu pružiti, napominje, svoje znanje i razumijevanje, no dijagnoza nestaje onda kad covjek radi i u radu pronalazi smisao. "Na primjer, branitelji s PTSP-om koji su se po dolasku iz rata vratili na posao vrlo brzo su se rješavali i dijagnoze. Oni koji su se vratili, a posla više nije bilo, bolesni su i danas, makar imaju braniteljske mirovine", istice dr. Hotujac.
Mnogi si ne mogu priuštiti ni osnovne stvari pa u prvo vrijeme za to okrivljuju državu i okolinu, a onda pocinju kriviti i sebe za sve "propuštene prilike". Na kraju, kad iscrpe sve obrambene mehanizme, na sebe dižu ruku. (B. MRVOŠ PAVIC/Novi list)