Imaju li ljudi pravo da na internetu budu zaboravljeni? Ovo zanimljivo pitanje, koje je još miljama daleko od konacnog odgovora, proteklog je tjedna zaokupilo pozornost svjetskih i europskih medija nakon što se ugledni list The New York Times (NYT) pozabavio problemom privatnih informacija o pojedincima do kojih se lako i jednostavno može doci uz pomoc neke internetske tražilice.
Okidac za pricu bio je slucaj iz Španjolske gdje je devedesetak ljudi tražilo da ih se naprosto izbriše s weba. Medu tim ljudima, kako prenosi NYT, bila je i žrtva obiteljskog nasilja koja je otkrila da se njezinu adresu bez problema može naci putem Googlea. Druga se osoba, pak, požalila da je vrlo nepošteno što se sa samo nekoliko klikova mišem s interneta može "iskopati" izvješce o tome da je bila uhicena za vrijeme studiranja, iako su otad prošle mnoge godine i ta je osoba sada u poodmakloj srednjoj dobi.
O tim se slucajevima možda ne govori puno u Sjedinjenim Americkim Državama gdje je sjedište Googlea, ali u Europi je korijenje pocela hvatati nova ideja, da pojedinci moraju imati "pravo da budu zaboravljeni" na webu, piše ugledni americki list.
Javni podaci
Prema medijskim izvještajima, u Španjolskoj se slucaj zahuktao kada je tamošnja vlada naredila jednoj od najpoznatijih tražilica da prestane indeksirati informacije o oko 90 gradana koji su se službeno požalili španjolskoj agenciji za zaštitu osobnih podataka.
Zamjenik ravnatelja te agencije Jesus Rubi, u razgovoru za NYT, iznio je primjer službenog vladinog glasila u kojem se vec 350 godina objavljuju razne službene informacije, primjerice, tko je dobio stipendiju ili tko je položio državni ispit. Glasilo se tiskalo svaki dan, ali bi ubrzo završilo na nekoj polici skupljajuci prašinu. No, onda je prije dvije godine krenulo publiciranje na internetu pa su sve te informacije postale lako, brzo i jednostavno dostupne, bez obzira na to koliko su stare.
A Rubi istice da zakonodavci zasigurno nisu htjeli da informacije zauvijek progone gradane. Zato je uvjeren da se pravila moraju prilagoditi novim vremenima jer su tražilice promijenile nacin na koji se barata informacijama i na koji se te informacije (ne)zaboravljaju.
No, španjolski slucaj nije prvi puta da se u nekoj europskoj zemlji otvorilo pitanje mogucnosti brisanja informacija s interneta. Prije dvije godine dva polubrata iz Njemacke, Wolfgang Werlé i Manfred Lauber, koja su postala neslavna 1990. godine zbog ubojstva jednog njemackog glumca, ponovno su zaokupila pozornost svjetske medijske javnosti kada je Werlé zatražio da se njegovo ime izbriše iz svih medijskih izvora, ukljucujuci i englesku verziju internetske enciklopedije, Wikipedije.
Pravna bitka vodila se izmedu njemackog zakona kojim je regulirano pravo na privatnost i americkog Prvog amandmana. Odvjetnik dvojice muškaraca Alexander H. Stopp tada je isticao da "i kriminalac ima pravo na privatnost i pravo da ga se ostavi na miru" te da moraju dobiti mogucnost da budu resocijalizirani. Sud je ipak na kraju odlucio da njemacke internetske stranice ne moraju prekapati svoje arhive zbog ovog slucaja.
No, njemacki, a sada pogotovo španjolski slucaj otvorili su i pitanje potpuno razlicitog poimanja ovog problema u Europi i SAD-u.
Dva pogleda
Profesor prava na Sveucilištu Georgetown Franz Werro za NYT je izjavio da je posrijedi "transatlantski sukob" i da dvije kulture – europska i americka – "zapravo ne idu u istom smjeru kada se radi o pravu na privatnost".
S druge strane Atlantika pravo na slobodu govora, pravo na informaciju, pravo da se nešto zna nadmocno je nad pravom pojedinca na privatnost ili dostojanstvo. Drugacija europska perspektiva, navodi ugledni americki list, oblikovana je nacinom na koji su se privatne informacije, kroz povijest Starog kontinenta, zloupotrebljavale protiv gradana u raznim režimima. Werro tvrdi da mnogi Europljani, poput njega koji je odrastao u Švicarskoj, osjecaju nelagodu s obzirom na to kako se osobne informacije mogu naci preko tražilica i koristiti u komercijalne svrhe.
"Kada se oglas pojavi na njegovom ekranu, oglas koji je jasno povezan s njegovim interesima, kaže da se osjeca orvelovski", piše NYT.
No, dok rasprava traje, moglo bi se dogoditi da Europska unija pocne i djelovati. Europska povjerenica za pravosude Viviane Reding nedavno je izjavila da ne može prihvatiti stajalište da se pojedince ne pita ništa o njihovim podacima jednom kad su ti podaci lansirani u virtualni prostor. Zato se ne treba cuditi ako EU uskoro odluci pokušati regulirati pravo Europljana da budu – zaboravljeni. (Irena FRLAN/Novi list)
Rakar: Teško provedivo u praksi
Tehnologija je takva da bi koncept "biti zaboravljen na webu" bilo vrlo teško provesti u praksi, istice poznati hrvatski bloger Marko Rakar koji smatra da treba ipak razlikovati dvije vrste podataka koji se o pojedincima objavljuju na internetu.
- Svaki podatak koji je zakonom definiran kao javan ili kao podatak koji mora biti javno objavljen, bit ce po svojoj prirodi trajan. Ne vidim zašto bi, recimo, primatelj poljoprivrednog poticaja ili netko slican trebao biti anoniman, odnosno zašto taj podatak ne bi bio javan. Ako govorimo o javnom poslu ili primatelju javnog novca, onda to mora biti javno trajno, smatra naš sugovornik.
Rakar upozorava da je puno veci problem kada se objavljuju informacije o nekome koje nisu javne prirode "na što osoba ne može utjecati".