Po običaju evo nekoliko impresija s otvaranja, prije no što se vrtimo filmovima drugog dana. Organizatori znaju jedno - sve zadovoljiti je nemoguće, ali se ipak osjeti neki pomak oko samog otvaranja. Recimo da je ove godine izostalo one nepotrebno (a nije ni jeftino) prenemaganje i forsiranje programa kada svi samo čekaju vatromet, pa se još mogu tolerirati one govorancije batica iz protokola.
Ravnateljica Gordana Restović održala je najkraći govor valjda u povijesti festivala; rekla što treba i čemu zamarati publiku. No, ostali su ipak htjeli malo više pažnje, od umjetničkog trija do ministra Šipuša, kojega su netom pred izlazak na pozornicu nazvali "Njegovo ministarstvo 007", a i predsjedničin izazlanik i Oscarovac Branko Lustig otčitao je svoje.
Gradonačelnika Miletića ni ovog lita ni bilo, ali je tu dostojna zamjenica Puh-Belci kojoj sigurno crveni tepih bolje pristaje. Događaj večeri je ipak crno-bijeli (restaurirani) film s 2. Festivala 1955., autora Jožeta Befka koji bi trebao biti začetak one nikad prikupljene arhive Festivala i svaka čast domaćinu PFF-u i Gradu, kao i ondašnjem Narodnom odboru Pule, koji je taj film naručio i financirao kako bi danas nakon 60 godina vidjeli Pulu i okolicu iz vremena koje je pojeo turizam, a najavio Festival.
Vatromet po običaju - najbolje ga je gledati izvan Arene. Možda su to neki i htjeli pa su nakon desetak minuta komorne Schmidtove "višnje" i odlučili provjeriti nemajući strpljenja za stare stvari.
Uzimajući u obzir i ponovo vraćen crveni tepih, Mlakara, HRT-ovu ekipu ovo je bila njihova noć - i dan - jer su otvorili novi studio, a i njihov je film otvorio Arenu. Tu bi sada dobro sjela ona druga impresija, u kojoj također HRT ima udjela kao koproducent (vjerovali ili ne) da je bar otvorio film mladog i darovitog debitanta Ivana Livakovića "Svinjari", koji je lani najavljen i povučen, a ove godine "kažnjen" ne ulaskom u Arenu.
A riječ je o pravom biseru. Riječ je, naime, nakon Ferala o možda najsnažnijoj slici i prilici, licu i naličju nacije s onim kritičkim i satiričnim odmakom u kojemu nitko nije pošteđen, gdje su pred lica svih nas "svinjara" - i onih na sceni i oko nje, i nas koji sve to gledamo gutamo, slušaju(mo) i šute(mo), ovdje su prikazane sve naše svinjarije, a tako zrelo, ozbiljno, odgovorno, kritički i samokritički i to od debitanta koji je okupio svoju ekipu s Akademije i svima bacio u lice onu medijsku i estradnu prašinu koja nas zaglupljuje i (s)vodi na razinu životinjske farme. Unaprijed se treba ispričati svinjama za svaku namjernu sličnost.
Prvog dana u čast Tomislavu Radiću prikazan je, također u kinu Valli, njegov prvi film "Živa istina", u kojemu su velike oči prepoznale u dokumentarno-igranom monologu Božidarke Frajt svojevrsnu kritiku društva pa ga nisu htjeli u Arenu, ali ga je kritika branila i obranila nezaboravnu Božinu ulogu.
Slično se evo ponovilo sa "Svinjarima" koje bi, uvjeren sam, publika u Areni dočekala i ispratila s ovacijama jer je on upravo proizvod njih samih, ono nešto, kakafoniju, što su prepoznavali tek na filmu i potom mijenjali u životu.
Ne bi bilo dobro da se nepravda prema Livakoviću i ekipi ispravlja kroz debitantsku nagradu, jer bi se time oštetili mnogi, recimo scenografija Željke Burić, montaža Maida Srabović, te nekoliko uloga, među kojima na prvom mjestu Marin Radman, pa Marina Redžepović, Iva Mihalić, Jasna Bilušić, Iva Visković, Miran Kurspahić Žanrovski je ovo parodija na Almodovarov način u kojemu se stilom, pjesmom, događajima i pijarinstant vibracijama savršeno prepoznaje tko se valja u svinjcu, tko jede, tko ide na kolinje, a bome i tko su konzumenti te bestijalnosti u medijskoj kuhinji - sjedi, jedi, zovi i daj svoj glas i ne razmišljaj. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU