Preksinoć je ponovno bilo puno Istarsko narodno kazalište - Gradsko kazalište Pula, a publiku su ovaj put privukli "Maratonci trče počasni krug" u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh i u režiji Ive Milošević. Glumački ansambl činili su Elizabeta Kukić, Nikša Butijer, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Maja Posavec, Tarik Filipović, Filip Detelić, Mia Anočić-Valentić, Vilim Matula i Ivan Đuričić.
Na ovim prostorima kultna dramska priča Dušana Kovačevića prati beogradsku obitelj Topalović u čijoj kući prvo živi šest generacija djedova, očeva i sinova, no onaj najstariji umire i usprkos očekivanjima, ne ostavlja nikome ništa. Istovremeno Laki radi pritisak na najmlađeg Mirka da preuzme obiteljski posao izrade i preprodaje ukradenih lijesova.
Tekst Dušana Kovačevića je Slobodanu Šijanu poslužio da snimi jedan od kultnih naslova jugoslavenske kinematografije. Usporedbe preksinoć nije bilo moguće izbjeći, tim više što neki od glumaca iz predstave prilično sliče glumcima iz filma. Primjerice, Luka Petrušić svojom će pojavom odmah će prizvati asocijacije na Bogdana Diklića koji je tumačio Mirka u Šijanovom filmu, a čim Tarik Filipović, onako šminkerski skockan kao Đenka ušeta na pozornicu, jednostavno je nemoguće ne sjetiti se besmrtnog Bore Todorovića.
Sama kazališna priča "Maratonaca" u režiji Ive Milošević bi mogla ipak biti jasnije predstavljena, a treba i vremena da se shvati čime se to obitelj Topalović zapravo bavi. Pomalo nespretno priča je ugurana u sadašnje vrijeme što postaje jasno iz ponekog ionako nevažnog detalja, dok kostimografija, glazba i dijelovi prilično minimalističke scenografije odišu dahom nekih nepreciziranih prošlih vremena.
U cijeloj toj maneštri komike i tragedije našla se vrsna glumačka ekipa a sjajnu je ulogu ostvarila Elizabeta Kukić kao 102-godišnji Aksentije. Iako je odlično maskirana, Kukić se ne ističe zbog same šminke i maske nego jednostavno zato jer je iznimna glumica pa joj ni ovakve uloge ne predstavljaju problem. Radi odlične maske i Matula je izmijenjen do neprepoznatljivosti da bi bio prilagođen ulozi 126-godišnjeg Maksimilijana.
Možda je najveći glumački teret na svojim leđima iznio Petrušić kao zbunjeni sanjar Mirko kojemu je jedina želja da s curom Kristinom propješači Afriku i o tome napiše reportažu, a na koncu će puknuti pod teretom ambicija, ali tuđih. Možda je kvaka u tome što dolazi iz obitelji čudaka, a kaže se da jabuka ne pada daleko od stabla. Svoju pripadnost klanu Topalovića dokazat će prvo ubojstvom Kristine a onda i silovanjem sluškinje Olje za što će biti nagrađen aplauzom ostalih članova obitelji i poslovnog prijatelja Bilija Pitona. Mirko će tako konačno preuzeti obiteljski posao.
- Sve može nestati, jedino će smrt uvijek biti živa. Koliko ljudi svaki dan umire od gladi i ratova u svijetu, mi te ljude moramo uzeti pod svoje i postati svjetska firma, najavljuje delirični Mirko. "Od danas se gazi, samo naprijed! Do daske, gazi, mi smo ratnici, gas, gas!", bit će borbeni poklič Topalovića u završnoj smrtonosnoj vožnji Beogradom. Je li to taj počasni krug ili tek početak nečeg novog, opasnog? Jasno je da nema više snova, ostala je jedino borba za golo preživljavanje u kojoj pravila također nema. (Mladen RADIĆ, snimio N. LAZAREVIĆ)