Gotovo svaki peti radnik, od oko 43 milijuna radnika u EU-u koji rade u nepunom radnom vremenu, podzaposlen je. Drugim riječima, 9,2 milijuna radnika želi raditi više i raspoloživo je za rad.
Tako je udio podzaposlenih radnika 2008. godine bio 18,5 posto. U 2011. narastao je na 20,5 posto, dok je lani postotak podazposlenih radnika skočio na 21,4 posto. Pritom je evidentno i kako je najveći udio radnika koji bi mogli raditi više, ali posla nema, zabilježen u zemljama koje je kriza najviše pogodila, poput Grčke i Španjolske, ali i novog kriznog žarišta Cipra.
Prema podacima Eurostata, europskog statističkog ureda, u Hrvatskoj je lani u nepunom radnom vremenu radilo 30 tisuća radnika ili 7,8 posto ukupno zaposlenih u zemlji. Pritom je 26,9 posto radnika koji rade u nepunom radnom vremenu željelo raditi više i bilo raspoloživo za rad. Odnosno, ti su ljudi bili podzaposleni. Kada se, pak, udio radnika koji vape za većom tjednom satnicom stavi u relaciju s ukupnim brojem zaposlenih onda 2,1 posto radnika u Hrvatskoj želi raditi više no što trenutno radi. Za 2011. godinu Eurostat nema podataka o Hrvatskoj radnoj snazi u nepunom radnom vremenu. No, prije dvije godine u nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj je radila 41 tisuća radnika, dakle njih 11 tisuća više nego lani. Udio radnika u nepunom radnom vremenu u ukupnoj zaposlenosti u 2010. godini bio je 9,2 posto, dok je udio podzaposlenih u nepunom radnom vremenu bio 29,1 posto.
Podatak o manjem broju radnika u nepunom radnom vremenu i padu njihova udjela u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj ne govori o promjenama trendova na tržištu rada, već o njegovom urušavanju. Povremeni i privremeni poslovi, odnosno oblici rada u nepunom radnom vremenu na domaćem su tržištu još uvijek pomalo egzotični oblici rada. A upravo su radnici u nepunom radnom vremenu s dolaskom krize najbrže gubili posao. Gdje god je smanjivan broj radnika, na udaru su najprije bili radnici u s "labavijim" ugovorima o radu. (G. GALIĆ/NL)