Linija između "normalnog života" i života bez doma mala je. Dugotrajna nezaposlenost, rad bez plaće, krediti i ovrhe, nepostojanje obiteljske podrške, teško zdravstveno stanje samo su neki od razloga koji su naše sugovornike, štićenike pulskog Prihvatilišta za beskućnike, natjerale da ovaj prostor zovu svojim jedinim domom.
Helena Babić, voditeljica prihvatilišta, veli kako ono ima kapacitet za osam muških i tri ženske osobe. Trenutno su dva mjesta slobodna, odnosno u fazi popunjavanja korisnicima koji su na svojevrsnoj listi čekanja.
Prihvatilište je zamišljeno kao privremen smještaj, no mnogi ne uspijevaju riješiti svoje nakupljene probleme i ostaju i dulje nego što je predviđeno, stoga im je potrebna pomoć drugih institucija.
Kako bi razbili predrasude o beskućnicima, kao onima koji su "sami krivi" za svoju situaciju proveli smo jedno prijepodne s njima te došli do zaključka da oni su, bez obzira na stvarno tešku situaciju u kojoj žive, i dalje ljudi puni pozitive.
Najmlađi stanar pulskog prihvatilišta Kristijan je, kako se veli, "domsko dijete". - Radio sam tu i tamo, ništa za stalno, uspio sam na kratko i iznajmiti sobu na Busoleru, ali s povremenim poslovima, kakve sam imao, nisam više mogao isfinancirati najam od tisuću kuna koliko košta obična soba. Trebalo je još platiti i režije, hranu… Pomoći nemam i nisam imao drugog izbora nego zatražiti je od Crvenog križa, priča Kristijan.
U priču se ubacuje i jedan od starijih sustanara Valter koji veli da je on primjer da je za situaciju u kojoj se našao sam kriv. - Ustvari, naučio sam na terapijama da nitko nije kriv, da se ne trebam kriviti, da tada nisam znao i mogao drugačije, da sam izgubio balans, da moram razmišljati pozitivno, veli nam uz priznanje da je za situaciju u kojoj se on našao glavni krivac zapravo alkohol.
Najstarije stanarka prihvatilišta je Stanimirka koja usprkos svome imenu sa svoje 74 godine nema ni stana, ni mira. Ovdje, kako veli, čeka dan kada će je primiti u dom za starije osobe. Trenutno je na čekanju, 24. na listi. - Imala sam kućicu na Marsovu polju, no kućica je poplavila, sve mi je u njoj propalo, namještaj, odjeća… Najradije bi voljela da mi je to netko pomogao popraviti ali nisam imala koga. (B. PETROVIĆ, snimio M. ANGELINI)
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU