Život je jednostavno rečeno putovanje, a interijer odlučujemo mi sami. Mnogo se puta kaže da to nije ono što nam se trenutno dešava, nego ono što mi sami kreiramo, a tu uzrečicu imaju i topli stanovnici Cipra, prekrasnoga Mediteranskoga otoka u sastavu Europe, smještenoga nedaleko obale Afrike, Turske i Grčke, ali i Azije. Arheološki nalazi upućuju na to da je bio nastanjen još prije 10 tisuća godina. Otokom su vladali Feničani, Asirci, Egipćani i Perzijanci, potom ga zauzima Aleksandar Makedonski, a zatim i Rimljani. Tijekom cijelog starog vijeka na Cipru je bio vrlo razvijen kult božice Afrodite, koja je prema legendi rođena iz morske pjene kod mjesta Paphos, a 1191. godine taj kult Bizanta prekida engleski kralj Rikard Lavljeg Srca na putu za Križarski rat. Nakon što ga je osvojio, on Cipar prodaje templarima, a oni francuskom grofu Guyu od Lusignana. Zatim su 1489. godine otok zauzeli Mlečani nakon abdikacije Katarine Cornaro, udovice Lusignanskog kralja Jamesa II. Cipar, koji je bio centar mletačke trgovine na Istoku, 1571. godine zauzimaju Turci, a Berlinskim kongresom iz 1878. godine došao je pod britansku upravu.
Na dva dijela
Vjeruje se da ga je Osmansko carstvo ustupilo Britancima u zamjenu za pomoć u rusko-turskom ratu 1914. godine, a od tada, ljuti što Britanci ne provode dobru socijalnu politiku, ekonomiju i slično, jača nacionalna svijest ciparskih Grka te se javljaju želje za pripajanjem Cipra toj zemlji. Politika s takvim ciljem naziva enosis rezultirala je osnivanjem organizacije EOKA (nacionalne organizacije ciparskih boraca) koja je pokrenula terorističku kampanju protiv britanske uprave.
Na koncu, 1960. godine Cipar je stekao nezavisnost. Britanci su otišli, a prvi predsjednik bio je Makarios III., arhiepiskop ciparske pravoslavne crkve. On je nastojao smiriti napetosti između ciparskih Grka (koji žele enosis) i Turaka (koji su protiv) te se protivili ujedinjenju s Grčkom. To se nije svidjelo nacionalistima iz EOKA te su 1970. izveli državni udar. Novi predsjednik postao je vođa EOKA Georgios Grivas koji je podržavao enosis. No kako je 1974. godine Grivas umro, vratio se ponovno Makarios. Njega je ubrzo svrgnuo Nikos Sampson, Turci su se prestrašili mogućeg ujedinjenja s Grčkom, te je Turska 1974. izvršila invaziju na sjever otoka. Svega godinu kasnije otok je podijeljen na grčki i turski dio između kojih je zona pod upravom UN-a, koji priznaje jedino grčku vladu, dok su Turci na sjeveru proglasili nepriznatu Tursku Republiku Sjeverni Cipar, a koju podržava samo Turska. Cipar je nakon toga ipak ušao u Europsku uniju, no s tom razlikom što za prijelaz iz jednog u drugi dio otoka morate imati putovnicu. Takvo je stanje i dan danas.
Posljednjih godina granice su ipak omekšale pa se stranim gostima s područja EU dopušta putovanje i s osobnom iskaznicom, ali i tu treba biti oprezan jer postoje svega par takvih prijelaza gdje će vam to dopustiti, i to samo ako boravite na grčkome dijelu. Danas je to zemlja koja slovi kao najsigurnija na svijetu, nitko vas neće uznemiravati, pokušati opljačkati, zemlja prepuna hotela, divnih plaža, i naravno bogata kulturnim znamenitostima, muzejima i arheološkim iskopinama. Hrana je odlična, mješavina grčko-turske kuhinje, bogata začinima, ali obzirom na turizam nude se dakako i sve ostalo što se može poželjeti.
Meza za krepat
Za doći do Cipra i nije neki problem, dovoljno je kupiti zrakoplovnu kartu ili se uputiti brodom, a mi smo odlučili krenuti avionom jer je kudikamo brže i komotnije. Prvi let bio nam je iz talijanskog Trevisa s presjedanjem u rumunjskom Bukureštu, a od tamo ravno za Larnaku, međunarodnu zračnu luku na grčkome dijelu. S minus 5, koliko je iznosilo u Italiji, izlaskom iz aviona radosno koračamo na plus 24 stupnja. Sunce grije kao ludo, svud naokolo božićne lampice, gotovo za ne povjerovati. No sada se treba dočepati hotela, grad je velik, ne u smislu broja stanovnika jer ima ih tek 51 tisuću, cijeli Cipar tek milijun, već zato što je sve rastegnuto. Primjerice, jedna kuća od druge udaljena je i nekoliko desetaka metara, ceste široke, autoceste se ne plaćaju i vozi se - lijevom stranom.
Taksisti na aerodromu vrebaju kao ptice grabljivice, do grada traže 30-ak eura, pa se stoga više isplati uzeti gradski prijevoz jer vas košta svega euro i pol. No otkuda taj kreće, sve je lijevo, i grad i selo.
Nekako se uspijevamo na brzinu snaći, i za nekih 20 minuta odsjedamo u zaista prekrasnome hotelu Princess, smještenome na samoj obali mora. Već je bilo kasno za daljnje razgledavanje, mrak je pao, pa smo našu prvu večer odlučili proslaviti u lokalnoj taverni guštirajući njihovu domaću spizu te istovremeno smišljajući plan kuda se uputiti po tom veličanstvenom otoku. Odluka je pala, prvo idemo autobusom u glavni grad Lefkosiu koji je granicom podijeljen napola, a za druge dane iznajmiti auto jer sve pogledati bez njega bila bi nemoguća misija, obzirom da su gradovi ipak previše udaljeni.
Treba imati na umu da je Cipar poput Istre, s tom razlikom da je površinom višestruko nadmašuje, i naravno, skoro zaboravih, s vremenskom razlikom od jednoga sata naprijed. I dok smo tako pregledavali rute u taverni smo napravili fatalnu grešku i naručili "meze", malene porcije lokalnih delicija za koje se ispostavilo da se radi o čak 30 tanjura u nizu, tako da smo se na kraju osjećali kao da smo jeli za cijelu sedmicu. Prvo su nam na stol donijeli masline, zelene i crne, začinjene limunom, raznim travama i drugim biljem, sve preliveno maslinovim uljem. Zatim razne umake sa svježe pečenim kruhom i ogromnom terinom salate. Pa hobotnicu u crnome vinu, puževe u šugu od pomidora, mesine razne, povrće na kile… Nemreš više ni disat, a ono nasmijani lokalac donosi nam još više i više toga pritom vičući: "Siga, siga", ili u prijevodu - polako, polako.
Taman kad mislimo da smo okončali večeru, eto ti sada i ribe. Marinirane, pečene, pa lignje, pa razne vrste sireva i dimljeni pršut, kobasice, polpete, kebab, musaku, voća svih vrsta, punjene torteline prelivene medom… Dostaaaa, jer kad sve to zalijete odličnim vinima, među kojima posebno treba istaknuti Commandariu, teško da možete i noć preživjeti.
Sve kontra
Nakon ovoga iskustva "meza" nam sigurno neće biti na meniju, osim ako nismo izuzetno gladni. U hotelu sve kontra, tamo gdje bi iz špine trebala teći topla voda ide hladna i obratno, WC papir naravno na drugoj strani, štekeri u zidu s tri rupe, o bože, sve je lijevo - grad i selo.
Ujutro jedva doručkujemo, hrana raznolika, no u tebe ne ide. Avantura započinje. Autobus hvatamo svega par koraka od hotela i iz Larnake ravno za glavni Grad Lefkosiu. Da biste njega razgledali treba vam više dana. To je grad bogate povijesti i nalazi se točno u sredini otoka. Još iz doma Bizanta bio je glavni grad, a specifičan je po tome što je stari dio omeđen zidinama baš kao i naš Grad Karlovac. U tome dijelu mnoštvo je crkvica, muzeja, palača, džamija, dok je ostali dio moderan, kako priliči metropoloma s mnoštvom trgovina i urbanim ritmom. Na grčkome dijelu sve odiše i preveć moderno, dok na turskoj strani život kao da je stao, a takvi su i ljudi. S jedne hladni, ali uljudni, s druge kao u nekom drugom svijetu, bučni i srdačni, a na vama je odluka koji vam se dio više sviđa. Onako na brzinu, jer odlučili smo još jednom bolje ga pogledati tijekom odmora, naše je prvo odredište bilo vidjeti spomenik slobode koji je podignut u čast oslobođenja od Engleza, a zatim razgledati poznatu venecijansku kuću Chatzigeorakis, koja je tijekom osmanskog perioda i transformirana za njihove potrebe.
Na ulicama na sve strane s palma padaju datulje, a ima i naranči, mandarina i limuna, banana kojih nitko ne bere. Kako su nam kazali lokalci, to je sasvim normalno, nešto kao kod nas lovor i ružmarin.
Stopljeni s turizmom
Glavna cesta vodi nas ravno put granice. To je široka šetnica s mnoštvom trgovina, a samo mjesto prijelaza se nastavlja s jedinom razlikom ponude robe i ugostiteljstva. Tamo je carstvo za one koji vole različite azijske začine, svilu i svega onog što se može ponuditi na lokalnome bazaru - turskoj tržnici. Dakako, i hrana je drugačija, te prevladavaju turske delicije od raznoraznih mesnih, ribljih i drugih menija, a tu su i nezaobilazne slastice poput baklava i drugih, spravljenih na stotinu načina s pistaciom, orasima, medom… a prodaju se na sve strane. I tu se ima zaista što vidjeti, gotovo svaka ulica otkriva nešto novo. Nitko vas ne povlači za rukav i nudi da nešto kupite, jednostavno šećete i uživate. Lokalno stanovništvo gotovo da je stopljeno s turizmom, svi su srdačni i svatko će vam pomoći makar rukama i nogama kako bi vam pokazali put.
Razlog tome je što ne pričaju svi engleski jezik, no ako zatreba uvijek će se naći netko koga će oni pozvati. Sve je laganini, kao da je vrijeme stalo, osim u prometu gdje vlada neopisiva gužva.
I u tom dijelu grada mnogi su spomenici, a među potonjima svakako treba spomenuti i pogledati staru tržnicu Buyuk Han iz 1490. godine i obližnju džamiju Selimiye. Naravno, tu su i vrata Girne, knjižnica sultana Mahmuta II? Vremena je malo, a tek smo krenuli u otkrivanje prelijepog Cipra. (Napisao i snimio Ivan GRGAT)