Zašto smo danas zapljusnuti medijskim žutilom i zašto posve anonimne osobe zahvaljujuci reality showu dobivaju svojih petnaest minuta «slave»? Što stoji iza poplave svakojakih celebrityja o cijim smo životima, pravim ili lažnim, svakodnevno informirani, htjeli mi to ili ne? To su neka od pitanja na koja neizravno u svojoj predstavi-predavanju «Diva», pod supervizijom Magdalene Lupi, pokušava odgovoriti glumac Edvin Liveric, koji je osmislio koncept, režiju i scenografiju. U kontekstu djelovanja rijeckog Teatra TRAFIK, rijec je o autorskom projektu u kojemu takoder do izražaja dolaze neka od obilježja trafikovske poetike. Ovoga puta to je propitivanje granica dvaju medija - kazališnog i filmskog, koje Liveric svojom izvedbom dovodi u zanimljiv dijalog.
Obradivši kroz formu velikog eseja/monologa pojam zvijezde od pocetaka filmske industrije do danas, autor dotice i odnos privatnog i javnog, individue i društva, fikcije i stvarnosti, tjelesnog i mentalnog.
Iz obuhvacenog tekstualnog i filmskog materijala vidljivo je da su predstavi prethodila opsežna istraživanja, a kao temeljna inspiracija poslužila je studija Richarda Dyera «Heavenly Bodies». Kako bi odgovorio na pitanje što je dovelo do današnjeg društva spektakla, Liveric je krenuo u prošlost - u «zlatno doba» Hollywooda i vrijeme istinskih filmskih diva kakvih danas zapravo više nema. Buduci da je i sâm glumac, Edvin Liveric autoreferencijalno i autoironicno pozicionira i samoga sebe unutar industrije koja proizvodi zvijezde. Uvodna scena je kazališna - glumac/predavac stoji ispred zrcala iz glumacke garderobe i referira se na bajku «Snjeguljica» te zlu macehu kojoj carobno ogledalo svakoga dana potvrduje da je najljepša žena na svijetu.
Kao mitološka referenca poslužio je mit o Narcisu, iz kojega se razvija pojam narcizma i citava narcisticka kultura kojoj i danas svjedocimo. Kako bi ilustrirao izgovoreno i popratio ga verbalnim, ali i neverbalnim komentarima, glumac zrcalo pretvara u ekran s dobro odabranim i domišljato montiranim filmskim sekvencama (u ovom dijelu zaslužan je i Marin Lukanovic, koji je zadužen za video i digitalnu obradu). Motiv narcistickog zrcala tako ce ilustrirati niz scena iz starih filmova u kojemu se filmske ljepotice na razne nacine pojavljuju u odnosu s ogledalom. Objašnjavajuci sociološke, psihološke i kulturološke aspekte stvaranja sustava zvijezda (star system) Liveric u povijesnom slijedu podsjeca na talijanski divizam, dok je najveci dio njegova predavanja posvecen holivudskim divama kao što su Mae West, Greta Garbo, Marlene Dietrich, Joan Crawford, Marylin Monroe, Ava Gardner, Bette Davis, ili talijanske zvijezde Anna Magnani i Sophia Loren.
Demistificirajuci pojam filmske dive predavac razotkriva pozadinu mašinerije koja stvara zvijezde, ukljucujuci medijsku propagandu, modu, kozmeticku industriju i marketing. Do koje su mjere strategije bile pomno razradene, Liveric pokazuje na primjeru tocno tempiranih minuta u kojima ce se diva pojaviti u filmu i zablistati na velikom ekranu. S današnjeg aspekta smiješno djeluju i nekadašnji foršpani prema kojima se suvremena filmska propaganda cini posve nevinom. I pogrebne povorke za preminulim divama nekad su bile spektakularne.
U izvedbenom smislu projekt «Diva» neka je vrsta hibridne forme izmedu predstave i predavanja (lecture performance) pri cemu se Edvin Liveric oslanja na glumacke izražajne mogucnosti. Odjeven u neutralni crni kostim (kostimografkinja je Nataša Mihaljcišin), on u prvi plan stavlja lice, prekriveno bijelim puderom, dok su oci istaknute crnom bojom. Tijekom izgovaranja teksta Liveric se služi mimikom i pokretom, a samo u nekoliko scena s ironijskim odmakom oponaša filmske dive, pritom koristeci citate koji su s vremenom postali opce mjesto filmske povijesti. Osim pozornice i zrcala kao rekvizita, kazališna je i rasvjeta Dalibora Fugošica, s kojim glumac komunicira ogoljavanjem kazališnog postupka. Tako dolazimo i do teme scenske iluzije, koja se proteže na holivudsku «tvornicu snova» koja je nekad bila ugodno utocište za uspješan bijeg od stvarnosti.
Naravno, bez nas gledatelja, koje Liveric takoder suocava s odrazom u ogledalu, ta velika iluzija ne bi bila moguca. U završnoj sceni predstave glumcu je urucen buket cvijeca, a on se na ekranu susrece s vlastitim filmskim likom, cime se opet propituje granica izmedu stvarne osobe, kazališnog glumca i njegova filmskog lika. Predstava-predavanje «Diva» ne daje konacne odgovore, vec samo skrece pažnju na jedan fenomen koji u današnje vrijeme doživljava inacice, dok je vrijeme istinskih filmskih bogova i boginja tek nostalgicni podsjetnik na zlatno holivudsko doba. Kriticka oštrica pritom je možda mogla biti i jaca, a dolazi do izražaja tek u pokojem esejistickom fragmentu na temu marksisticke kritike potrošackog društva.