Vatru je potpirivao zrakom, a temperature su dosezale i do 1.600 stupnjeva Celzija. Zagrijano željezo kovač Ezekiel Greblo oblikovao bi čekićem, a ispod njegovih vještih ruku nastajali su srpovi, sjekire, pile i druga poljoprivredna pomagala. Omanjom kovačnicom u Gornjoj Nugli širio se miris sumpora koji se oslobađao pri sagorijevanju kamenog ugljena iskopanog u podnožju planinskog masiva Ćićarije.
Nekadašnji kovački i kolarski obrt u profesionalnoj funkciji bio je svega nekoliko godina, krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, Ezekiel Greblo potom ga je koristio za osobne potrebe, a nakon njegove smrti tu je vrijednu obiteljsku ostavštinu obnovio i uredio njegov sin, umirovljeni veterinar 76-godišnji Branko Greblo. Nazvao ju je kuvačija Ezekiela Grebla "Šimića".
Nema tih para za uspomene
- Po nugljanski se kaže kuvačija, a ne kovačnica, otac se zvao Ezekiel, a Šimić je obiteljski je nadimak, pojasnit će Branko Greblo njen današnji naziv. Petnaestak dana prije nego je preminuo, otac mu je poručio da zna koliko mu znači njegov alat te da ne bi htio da se razbaca. Od tada je Branku bila želja urediti kovačnicu. Na to se odlučio nedavno, po odlasku u mirovinu. Trebalo mu je tri mjeseca da uredi zapušteni prostor da buduća pokoljenja vide što znači kovačka radionica.
Branko je i sam pomagao ocu u kovačnici.
- Najgore je bilo kada nije imao ugljena, pa bi ga sam kopao u jednoj žili kamenog ugljena prema Slumu, ali taj je ugljen bio pun sumpora i prilikom njegova izgaranja u kovačnici se nije moglo disati, prisjeća se Branko. Kaže da kovačnicu ne bi prodao za nikakve pare: "Nema tih para koje to mogu platiti. To mi je uspomena na pokojnog oca i neka ostane obiteljsko nasljeđe za unuke".
Ezekiel Greblo rođen je u Gornjoj Nugli 1912. godine, a 1934. godine išao je učiti kovački zanat u Slum. Odmalena je sanjao da bude kovač, a onda mu se ukazala prilika. Tamošnji kovač otišao je u Krško i uzeo ga sa sobom tako da je Ezekiel završio kovački i potkivački zanat, a 1939. vratio se u rodni kraj i otvorio kovačku radionicu koja je radila još samo 1940. godine jer potom je otišao u talijansku vojsku. U Drugom svjetskom ratu Ezekiel se pridružio partizanima, a 1944. Nijemci su ga odveli u koncentracioni logor Mauthausen, u to ratno vrijeme najveći nacistički koncentracioni logor na području današnje Austrije, gdje je proveo punih godinu i pol.
Na svakoj alatki inicijali
- Otac se 1945. vratio u Nuglu, a godinu dana kasnije osnovana je zadružna kovačka radionica u Roču. Tamo je radio dvije godine, a onda su ih prebacili u Buzet. Iz Buzeta je otišao u Rijeku gdje je u 3. maju radio kao elektrovarioc na brodu, no nakon godinu dana zbog zdravstvenih poteškoća vratio se u Nuglu, zaposlio na željeznici kao kovač. Popravljao je alate prvo na željezničkoj stanici Buzetu, pa u Lupoglavu i Puli te je 1968. godine otišao u mirovinu, a 1993. je preminuo, prisjeća se Branko Greblo.
Ezekiel je u kovačnici privatno radio samo 1939. i 1940. godine, a kasnije je bio stalno zaposlen, pa je u kovačnici radio za svoje potrebe. Izrađivao je kola za seoske vozove, šporete na drva, popravljao je poljodjeljski alat. Potkivao je konje, na potkivanje su ih dovodili čak iz Permani, Dana, Vodica. U Nugli je tada živjelo stotinjak stanovnika, a radila su čak dva kovača. Danas je u selu tridesetak stalnih stanovnika.
Vrijedni obrtnik stalno je dopunjavao kovački inventar, gotovo sve je sam napravio. Eksponata je doista puno; sto i pet uredno poredanih čekića, dijalektalno batića, ulaštenih i lakiranih, potom 132 svrdla za drvo, "bezbroj" dlijeta, probijača… U središtu stare kovačije pozamašna je bušilica, u Nugli je nazivaju trapan, stara sigurno sto godina. Prostorom dominira i fužina za raspirivanje vatre. Može se vidjeti svrdlo za drvo, dijalektalnog naziva svedar, rankun za čistiti živicu, ručna pila odnosno šegun za piliti drva, kosir, blanjalica ili špjanja, uredno su poredane potkovice, komplet alata za potkivanje, spone za krave, originalne kovačeve kožne pregače. Na svakom Ezekielovom alatu su inicijali. Sam je radio metalni dio, kao i drvene drške.
Eno novo kolo, zadnja lama
U autentičnom prostoru nekadašnje kovačnice uredno je poredan kompletan alat kovačke i kolarske radionice. Tu su i kovački nakovanj, tokarska i stolarska klupa, škripci i niz drugog alata koji se koristio u kovačiji i kod izrade dijelova za zaprežna kola. Sačuvan je i dnevnik kojeg je kovač ispisao pravim krasopisom, bilježio je ime i prezime mušterije te koliko je naplatio izradu ili popravak alata: "Giuseppe Cerovac, eno novo kolo, zadnja lama" zapis je iz travnja 1940. godine. Doista je prava rijetkost naletjeti na tako očuvanu obiteljsku zbirku.
U Gornjoj Nugli, uz rub planinskog masiva Ćićarije, imali su pašnjačke površine i štale na Krasu. Uglavnom se živjelo od stočarstva. Pedesetih godina prošlog stoljeća bilo je 105 grla stoke, krava i volova, a danas je u selu svega jedna krava, prisjetit će se Branko Greblo.
Tri puta izbjegao sigurnu smrt
Tri je puta Ezekiel Greblo izbjegao sigurnu smrt, priča nam njegov sin Branko. Nijemcima ga je tužio jedan Ročanin, kazavši im da surađuje sa partizanima, tako da je za njim bila raspisana potjernica.
- Bilo je to 1944. godine kada su ga Nijemci uhvatili. Skrivao se u bunkeru nedaleko od Gornje Nugle u pravcu Sluma. Trebao je ići u Račice na partijski sastanak. Majka mu je nosila jesti i sa svojom sestrom išla je u izvidnicu. Nikoga nisu vidjele i dale su mu znak da može izaći. No, kada je prešao željezničku prugu, u kacijama su se skrivali Nijemci. Uhvatili su ga i priveli, odveli u Pazin gdje su ga tukli jer nije htio ništa izdati. Stavili su ga na zid ispred jame i uperili mitraljez u njega. Pitali su ga da li bi htio ga bace u jamu ili pucaju, a on je uzvratio da mu je svejedno. Onda su ga potegnuli i pao je na ploče. Iz Pazina su ga vozili u Trst i onda u Mauthausen, priča nam Branko.
U logoru je Ezekiel Greblo bio žrtva eksperimenata. Golog su ga u dvorištu u zimsko doba po snijegu stavili da sjedne u korito i pustili hladnu vodu, ispitujući izdržljivost organizma. Čuvao ga je jedan Nijemac, a kada se maknuo došao je drugi koji mu je na talijanskom rekao da će ga spasiti. Dao mu je odjeću, odveo ga u brijačnicu, tamo su ga obrijali i ošišali. Treći puta je za dlaku izbjegao smrt za vrijeme jutarnje prozivke u logoru. Svaki deseti, nekad svaki petnaesti logoraš izdvojen je i ubijen u krematoriju. Njega su izvukli van iz reda, no naišao je neki ruski oficir koji je prešao Nijemcima, a Ezekiel mu je čistio čizme, te ga je poslao nazad među logoraše i tako spasio.
- U Gornju Nuglu se vratio nakon što je logor oslobođen 1945. godine. Imao je 45 kilograma, a bio je visok 195 centimetara, sama kost i koža. Do smrti, kada je sanjao Nijemce ili Talijane, po noći bi vikao u snu dok ga moja majka nije probudila, prisjetio se Branko.
Neobično ime Ezekiel
Neobično je ime Ezekiel, otkud ono u Nugli, upitali smo sina Branka.
- Otac se znao našaliti da je moj nono Petar bio veseo i jako dobre volje kada ih je krstio. Otac je tako bio Ezekiel, njegova braća Vjenceslav, Izidor, Bonifacio, a sestra Živka, nabrojao je. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO, snimio Milivoj MIJOŠEK)