Sto godina rade sir, a nema ih tko naslijediti

Isteklo je pravo korištenja fotografije
Isteklo je pravo korištenja fotografije

Selo Brest pod Uckom živopisno je naselje koje se u cijelosti nalazi unutar Parka prirode Ucka, na 708 metara nadmorske visine, usred plodnog polja na cicarijskoj visoravni. Žitelji Bresta nekad su bili poznati ugljenari. Šuma im je predstavljala glavni izvor zarade: u njoj su sjekli drva za svoja ognjišta, ali i za pravljenje karbuna, u cemu su bili veliki majstori. Ugljen su prodavali u Opatiji, Rijeci, Lovranu i drugim primorskim mjestima.

Glavno zanimanje mještana bila je proizvodnja drvenog ugljena u karbunicama, iznad kojih se još i danas ponekad može vidjeti dim, no zeleni obronci Cicarije pružali su im i druge mogucnosti za preživljavanje pa su se u proljece znali bijeliti od brojnih stada koja su na njima pasla.

Sve se proda osim vune


Danas ovuda šece samo 80-ak primjeraka autohtone pasmine istarske ovce pramenke, stado brace Rumac koja od njihova mlijeka prave fantastican ovcji sir i skutu. Koga god pitate na putu za Brest gdje možete kupiti dobar sir, svi ce vas uputiti upravo na njih. Tako smo ih mi našli.





Odmah na pocetku našeg razgovora doznali smo zanimljivu cinjenicu - ovo bi moglo biti genetski jedno od najstarijih stada istarskih ovaca na Poluotoku. Naime, braca Josip i Valter nastavila su tradiciju ovcarstva kojim se obitelj Rumac bavi barem sto godina, a njihove su im ovce do sada donijele brojne nagrade na smotrama ovih domacih životinja diljem Istre. I samo stado naslijedili su od roditelja. Medutim, neke su se stvari u svakodnevnom životu ovcara ipak promijenile u odnosu na vrijeme prije 50 godina.

- To sam volio od malena i na to san navika, i ca bin drugo dela. Ali je teško, ja van recen, e da. To je posla i truda i muke svaki dan. Muciš se, trudiš se, ma tu ni šoldi, jedva preživiš. Ki danas kupuje vunu? Ne kupuje niko i vuna gre va kontejner. Nažalost, jer to je šteta, ali kad je ta naša država takova. Umjesto da kupe od naših ljudi, oni uvoze. Ni poticaje za lani nismo dobili, ki zna ko cemo za to lito, uzdiše Josip.

U doba njegove bake i majke vuna je itekako bila tražena sirovina jer je odijevala cijelu obitelj, od glave do pete. Danas im od ovaca jedina zarada stiže u domacinstvo od prodaje janjadi te domace skute i ovcjeg sira koje proizvode na tradicionalan nacin. Njihov kvalitetan sir ucinio ih je vec odavno poznatima i izvan granica Istre, a miris koji se širi prizemljem u kojem se ovcji sir spravlja i suši ne može ni jednog gurmana ostaviti ravnodušnim.

Sela su nekad bila puna ljudi i blaga


Dok Josip u kuci bdije nad mlijekom pretvarajuci ga u skutu ili sir, njegov brat Valter vecinu vremena provodi s ovcama na ispaši sat, sat i pol hoda od kuce, od jutra do mraka. Cak 25 godina braca Rumac odlazila su u proljece na ispašu u južnu Istru, seleci se sa stadom izmedu Rovinja i Bala, da bi zimu ponovo proveli u Brestu okovanim ponekad i s po dva metra snijega.

Danas ni zime nisu kakve su bile, pa ni sama sela. Osim u Brestu, u ovom dijelu Istre stado ovaca pase još samo na Boljunskom polju, a nekad su ove zelene doline odjekivale glasanjima brojnih domacih životinja s okolnih brda.

- Za moga pamcenja, to su bila puna sela ljudi i blaga. Bilo je po 600, 700 ovac, krav, konji, tovari, ma tega je bilo cuda, a prije još i više. Ki ce se sad bavit time? Mladi su pošli u grad, ostalo je niti 50 ljudi tu u Brestu, a vikendaša je koliko ceš. Nanke nas nima ko nasledit, nismo oženjeni, i tako ce se to iskorenit, kazuje nam Josip.

Danas je vec, kaže, jedan kolut napravio, a drugi je bio u izradi, i tako svaki dan dok je sezona mužnje ovaca. Na srecu, još uvijek svaki od tih sireva nade kupca, a dvojica su zvala u tih sat vremena koliko smo proveli u ovom idilicnom domacinstvu na obroncima Ucke. (P. SOFTIC-MEHMEDOVIC, snimio M. ANGELINI)

PROCITALI STE SKRACENU VERZIJU TEKSTA. CIJELI MOŽETE PROCITATI U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PONEDJELJKA.


Podijeli: Facebook Twiter