Hrvatska nogometna reprezentacija doživjela je debakl u prijateljskoj utakmici protiv Švicarske (2:4) tijekom debitantskog nastupa novog nogometnog izbornika Igora Štimca.
Igor Štimac postao je prvi hrvatski izbornik koji je porazom započeo svoju misiju na klupi "kockastih". Nisu ni svi porazi isti. Hrvatska je gubila utakmice izraženijim rezultatom (Nizozemska 0:3, Engleska 1:4, 1:5), ali nikad na terenu nije izgledala ovako jadno.
Koliko god je bilo bespredmetno baviti se taktičkim propustima novog hrvatskog izbornika u utakmici tijekom koje je Pletikosa strepio svaki put kad bi protivnik prešao centar, poljudska pljuska zaslužuje ozbiljnu analizu uoči prvih utakmica novog kvalifikacijskog ciklusa (Makedonija 7. rujna, Belgija 11. rujna) koje ne ostavljaju prostora za još jedan Štimčev promašaj.
Ili je novi izbornik stekao krivu predodžbu o protivniku ili je debelo precijenio mogućnosti svoje momčadi ili ga je momčad izdala na prvom zajedničkom okupljanju. Ili i jedno, i drugo, i treće. Što god, Štimac je utakmicu pripremao očekujući izraženu dominaciju svojih nogometaša, pa je visoko podigao zadnju liniju i bokove računajući na kontrolu igre kroz posjed lopte i kontinuirani napad.
Štimac se uzdao u tehničku superiornost veznih (Kranjčar, Rakitić, Badelj) i napadački potencijal bočnih igrača (Srna, Pranjić), pa je osnovni raspored igrača 4-2-3-1 u određenim razdobljima igre formacijski poprimao konture "totalnog nogometa" (4-2-4, 2-4-4) koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća do tančina usavršio veliki Rinus Michels.
Neukusno je uspoređivati konfuzna stanja raspadnute momčadi jednog nadobudnog hrvatskog izbornika-početnika s genijalnom filozofijom čuvenog nizozemskog stručnjaka. Tim više što načela suvremenog nogometanja i Michelsov "totalni nogomet" danas počivaju na istoj platformi samo kad je u pitanju igra u fazi obrane.
I danas u nogometu svi igraju sve, ali od centra prema natrag. Inter i Chelsea su, uostalom, postali europski prvaci nakon što su njihovi treneri (Mourinho, Di Matteo) najbolje napadače na svijetu (Eto'o, Drogba) pretvorili u bekove.
Šteta što Štimac to još uvijek ne može dokučiti, jer u suprotnom utakmicu protiv Švicarske istodobno nikad ne bi počeli Eduardo, Kranjčar, Badelj i Rakitić. Jedino ako nije želio Mandžukića i Olića preko noći pretvoriti u bekove, budući da su brzinom i energetskim potencijalom jedini mogli pratiti ritam susreta od visokog međunarodnog rejtinga. Dudu je barem zabijao golove.
Najmanje što Igora Štimca mora brinuti su gromoglasni zvižduci jednoj izopačenoj nogometnoj koaliciji (Mamić - Štimac - Šuker), umjetno stvorenoj na temeljima isprepletenih kompromisa i osobnih interesa i po mjeri apsolutnog vladara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića, koji prvi mora preuzeti odgovornost za poljudsku blamažu. Štimac se pod hitno mora pozabaviti igrom ako ne želi preko noći opet postati razbojnik. (Marko CVIJANOVIĆ/Novi list)