Razbijajući žilavi stereotip o staračkom domu kao mračnom, depresivnom predvorju smrti, prikazujući ga itekako živahnim mjestom u kojem se događaju i ljubavni trokuti, predstava "Kako život" zagrebačkog kazališta Moruzgva, prema tekstu hvaljene dramatičarke Nine Mitrović i u režiji Ivana Lea Leme, sinoć je, četiri mjeseca nakon zagrebačke premijere, odigrana u dobro popunjenom pulskom kazalištu, uz dugi završni pljesak zadovoljne publike. Smiješno je tijekom predstave bilo čuti starijeg Puljanina kojem se za jedne erotske scene otelo: "I ja bih u dom". No, ovdje nije riječ o komediji, iako nije manjkalo humora.
Istraživanje u umirovljeničkim domovima
Topla, intimna, nepretenciozna priča Nine Mitrović nudi duhovite dijaloge, ali i ispovjedi o strahovima i samoći (pa tako njeni akteri govore: 'samoća ubija'… 'strah me da ne ostanem sama'… 'živio sam u strahu, trpio sam u sebi'… 'uopće nije bio loš čovjek nego nije znao živjeti'). Dramski je tekst potkrijepljen prethodnim istraživanjem i brojnim intervjuima dramske spisateljice s korisnicima i zaposlenicima zagrebačkih umirovljeničkih domova.
No, unatoč brojnim pozitivnim kritikama koje su prošle jeseni popratile premijeru, u kojima je nahvaljen i tekst i glumačke izvedbe, nakon pulskog gostovanja ipak ostaje dojam plošnosti, nepotpune glumačke uvjerljivosti i mrvicu preduge predstave. Njome dominira Vinko Kraljević u ulozi gunđala Branka, dok se ističe i Ana Begić u ulozi radne terapeutkinje Suzane, mlade žene koja se jako dobro snalazi na poslu, ali ne i u osobnom životu.
Bolji je, sugestivniji prvi dio predstave, kada se, nakon dolaska u dom zavodnika i ženskara, umirovljenog liječnika Kekeza (Siniša Popović), razvija ljubavni trokut između njega, ostarjele, ali još uvijek privlačne Mile (Biserka Ipša) i Branka, dotad pritajeno zaljubljenog u Milu. Kao svojevrsni moto predstave, ona u jednom trenutku kaže: "Starost nije slabost, i to je život".
Starački dom postaje željeni - dom
Unatoč dobrom redateljskom rješenju kojim se niz kratkih radnji označava zvonom, dinamika predstave pada nakon smrti Brankova cimera, iako taj događaj pokreće rješavanje sukoba sve do sretnog završetka, kada starački dom postaje željeni - dom.
Vesna Režić osmislila je minimalističku scenografiju s krevetima, ormarima, stolom, stolicama te pokvarenim aparatom za piće od kojeg, kad pritisneš jedno, dobiješ drugo. Zbog čega jedan lik još na početku predstave kaže: "Kao u životu, štogod isplaniraš, ispadne nešto drugo". (Zoran ANGELESKI)