"Stanzia Grande", novi roman velikog redatelja Damira Zlatara Freya, ovih je dana objavljen u nakladi Frakture, a nakon zagrebačke premijere vraća se i u Istru, gdje je i nastao i kojom je inspiriran. U Puli, u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula, knjiga će biti predstavljena u utorak, 29. studenog u 19 sati, a dan kasnije, u srijedu, 30. studenog u 19 sati, u MMC - Galeriji grada Umaga. S Damirom Zlatarom Freyem, čije su kreativno ishodište Babići Gornji, razgovaramo ususret istarskim predstavljanjima ovog višeslojnog romana, koji uz priču o Francesci i njenim ljubavima donosi i "priču o Trstu i Istri, o nepojmljivoj, neizrecivoj i nesalomljivoj ljubavi, o padu jednoga anđela te veličanstvenoj Stanziji Grande na vrhu Savudrijskog zaljeva".
- "Stanzia Grande" je ljubavni roman, ali i roman o ljubavi prema Istri. Značajno mjesto u romanu imaju Savudrija, Bujština, Vodnjan i njegovi sveci, austrougarski Trst… Još jednom svojim stvaranjem potvrđujete da iznimno volite Istru?
- To je život, a ja ne mogu o sebi misliti izvan Istre. Očito sam se prejako vezao, i mentalno i emotivno. A kada čovjek počinje unutar sebe tražiti ideje i priču, onda su i one tako čvrstim nitima vezane uz zemlju.
- Istra je Vaše stvaralačko ishodište?
- Mislim da je ovdje riječ o jednom uzajamnom procesu vrlo duhovne naravi, izmjeni energije - ti daješ zemlji neku energiju, ona daje tebi inspiraciju, a može u tebi čak i probuditi ovako dramatičnu priču poput ove koju donosi "Stanzia Grande".
- U središtu romana je ljubavna priča Francesce i Marija, odnosno paralelna priča o Francesci i anđelu koji postaje vrag. U romanu se isprepliću fantastično i realno. Kažu da se anđeli pokatkad umiješaju u ljudske sudbine, a moglo bi se reći da ste Vi priču okrenuli i da su se i ljudi umiješali u sudbine anđela?
- Ja sam se zapravo bavio propitivanjem ideje ljubavi. Svi smo puni lijepih riječi o ljubavi, ali čini se nekako kao da na svijetu, uz tako često spominjanje ljubavi, nedostaju djela ljubavi. Jer ako se nešto toliko uzdiže kao ljubav, a na zemlji, u životu ima toliko patnje i muke, tu nedostaje neka veza. Moja je preokupacija bila postaviti pitanje je li ljubav zaista božanski dar ili je sotonska obmana. To me jako zanimalo i to se kroz ovaj roman provlači: anđeosko i božansko koje je toliko zaokupljeno čovjekom. Zanimalo me je li moguće da se čovjek u nekom smislu zaljubi u anđela, odnosno je li moguće da se anđeo zaljubi u čovjeka i da pristane da izgubi sve ono što mu je svemir dao, i svu tu moć stavi na kocku zbog fizičkog iskustva ljubavi. Upravo se uz promišljanje te teme događa dramatični sraz u romanu.
- Roman je inspiriran stvarnom savudrijskom Stanziom Grande?
- Da. Moram reći da je meni osobno ovaj roman jako važan zbog toga jer mi je falila jedna priča. Prije dvije godine pišući svoj prvi roman "Kristalni kardinal" otkrio sam dijete u sebi, a "Stanzia Grande" moja je bajka za tog dječaka. Toliko je romana nadojeno iskustvima ovoga aktualnog vremena da s tim pričama nikako nisam mogao uspavati to dijete u meni, umiriti ga, pobuditi mu maštu. Za njega sam morao napisati bajku. "Stanzia Grande" je "istarska bajka", bajka ovoga podneblja inspirirana tom zapuštenom savudrijskom stanzijom koja me fascinirala. Zapravo me uznemirilo to da svi pričaju o nekom prokletstvu te kuće, a nitko zapravo ne zna iz čega ono proizlazi. Puno sam vremena potrošio i obilazio ljude da dođem na trag priče o prokletstvu te kuće. Svi govore da je Stanzia Grande prokleta, ali nitko ne zna zašto. Nigdje nema nikakvog podatka o tome, ali snažne su priče o tome da je prokleta i da svako onaj tko u nju takne doživi veliku strahotu, tragediju. Čak sam i ja u jednom trenutku mislio da ću krenem li pipkati po tome doživjeti ne znam što. No, onda su me moji anđeli oko mene brzo umirili govoreći da time što skidaš stigmu s jedne kuće zapravo čistiš tu energiju, da si onda u funkciji anđela i da ti se ništa ne može dogoditi, jer ako je priča pozitivna ona će te i ovako štititi.
- U "Kristalnom kardinalu" progovorili ste o iznimno bolnim događanjima i emocijama koje su pratile Vaše odrastanje i umjetnički razvoj. Svi koji Vas poznaju znaju da je tema anđela nedjeljivi dio Vašeg života i stvaranja. Tako da je to fantastično, neki će reći nadrealno, kod Vas u stvari potpuno prirodno?
- Prirodno je. Ja među ljudima tražim anđele. Vjerujem da su anđeli među ljudima, a "Stanzia Grande" je potresna priča o tome kako se anđeo može zaljubiti u osobu kojoj dolazi kao anđeo čuvar. On je pao kao žrtva te ljepote, te ljubavi. Kao tematsku okosnicu romana upotrijebio sam priču o Asmodeju (Ashmedai). To je anđeo koji je pao u demona, a spominje se u starozavjetnoj knjizi o Tobiji, kao demon koji je opsjeo Saru, Raguelovu kći, i ubio njenih sedam supruga, kako bi je imao za sebe. Tada joj je u pomoć priskočio mladi Tobija koji ju je uz pomoć arhanđela Rafaela oslobodio demonske napasti. Na temelju ovog biblijskog motiva nastala je ova moja priča jer duh koji je ubio Francescu ubija svakog onog koji bi je na bilo koji način mogao odvojiti od njega… Otkrit ću vam i jednu tajnu. Nigdje u romanu ne spominjem ime anđela, a sada ću vam otkriti - anđeo se zvao Duma. To je anđeo snova. Mene je posjetio Duma i ispričao mi je svoju priču. I Duma je doživio taj pad.
- Cijeli roman obiluje arhivskim podacima?
- Zapravo je zanimljiva i cijela priča oko nastanka tog djela. To je i razlika između "Kardinala" i ovog romana. "Kardinala" sam lakše pisao, on je naprosto išao iz mene, to sam sve osobno prošao, a ovdje je trebalo prikupiti građu Bujštine, Umaga, cijelog ovog dijela Istre, tu je i Vodnjan koji ima jako važnu ulogu u ovom romanu, potom Trst, povijest Židova u Trstu, povijest tih brodova… Bilo je jako puno studijskog posla na temelju kojeg je kasnije nastajao roman. Ja sam zapravo sjedio na pragu te stancije, zapuštenog spomenika kulture, i gledao zmije i pauke koji su plazili po sasušenom korovu u koji je kuća obrasla i upravo je tu krenula ta priča. Shvatio sam da ću priču morati napisati. Baza postoji, ali budući da nema sjećanja, nema zapisa, već postoji samo neka ideja koja se prepričava od usta do usta, trebalo je stvoriti priču i ja sam je modelirao. Francesca nije postojala, postajala je u nekom drugom svijetu iz kojeg mi se javila… Svi likovi su mi se javili iz neke druge dimenzija. Ovo je jedan new age roman.
- Roman obiluje vizualno raskošnim prizorima. Bolji poznavatelji Vašeg kazališnog stvaranja u njima će pronaći i brojne prizore iz Vaših predstava ili neke detalje koji su ovdje još minucioznije oslikani, jer pisanje je, naprosto, u odnosu na kazalište drugi medij. Imam osjećaj kao da zapisujete slike iz Vaših snova? Možete li zamisliti prenošenje Vaših romana na filmsko platno?
- Ja to mogu, no naša je stvarnost drugačija. Puno ljudi koji su do sada pročitali "Stanziju Grande" reklo mi je da bi njena ekranizacija sigurno bila filmski hit, jer je jako slikovita. Sinoć sam se bavio Lorcom, čitao sam po stoti put njegove pjesme i onda sam, budući da sam Lorcu otkrivao kao mlad i potom mu se vraćao s uvijek s nekim novim iskustvom, nekako intuitivno došao do zaključka da sam se naučio izražavati tako slikovito jer sam odrastao uz tako slikovitog, dobrog pjesnika. Ta Lorcina slikovitost je strašno djelovala na mene i vjerojatno su plodovi pokretanja tog svijeta u meni ove stvari koje sada radim.
- Pisanje, posebno proze, romana, za Vas je relativno novi medij. Koliko Vas to zaokuplja? Kako i kada pišete?
- Jako se dobro osjećam pišući, u ovoj za mene ranoj fazi. Nedavno mi je u Osijeku naša velika književnica Ivana Šojat ukazala na jednu zanimljivu činjenicu, kada mi je rekla: "Sad se i oko vas vjerojatno dosta pletu ljudi koji pišu, ali takva je sudbina pisca." Što više pišeš i napreduješ to više gubiš ljude koji su se time prije tebe bavili. Primjećujem da se određeni krugovi ljudi polako distanciraju, nekako ih smeta ta vrsta mene koju je zapravo nemoguće zaustaviti. Ono što Bog probudi u čovjeku to ne može čovjek zaustaviti. U to sam siguran. Inače, nakon "Kardinala" u prvo vrijeme nisam namjeravao pisati. No, kada se roman počeo prevoditi na slovenski, to mi je bio strašan teret. Tada je moj urednik Seid Serdarević vidio da se previše mučim s time hoće li taj prijevod biti dobar ili neće i kazao mi: "Život knjige je nešto posve drugo nego život predstave. Meni bi bilo puno bolje da ti tu energiju, umjesto da kontroliraš kako su stranice prevedene, usmjeriš u pisanje novog djela. Mi kao kuća, Fraktura, zainteresirani smo s tobom i dalje raditi." I to mi je bilo super. Prvo sam ostao paraliziran - što sada, a onda odeš u prirodu i zamoliš da ti nebo pošalje ideju i ja sam je, evo, dobio.
- I u ovom Vašem romanu kazalište ima posebno mjesto. Zanimljivi su opisi kazališne scene Trsta. Tu je i crtica o zagrebačkoj Akademiji danas, rasprava o ravnateljima kazališta i kulturnih institucija u doba Tita?
- Sve te priče iz doba Tita, o Rankoviću, Titu, priče o Tomizzi i tome kako su ga ljudi vidjeli, sve sam to zapisivao i čuo od ljudi tijekom onih dugih, ponekad i cjelonoćnih ćakula uz dobro vino. Ja nemam te političke mudrosti niti znanja da bi sve te stvari znao, ali sam prenosio te priče. Iz tih sam "zapisa" zapravo dobio te modele, živu materiju koja ide od usta do usta, koja se ljudi tiče, bez obzira koliko se to nekom svidjelo ili ne. To nije napudrana istina za upotrebu dnevne politike, to su žive priče.
- Slijede li nakon Istre i nove promocije "Stanzije Grande?"
- Nakon Pule i Umaga, u siječnju će knjiga biti predstavljena u Osijeku, Varaždinu i Rijeci.
- Počeli ste s pripremama za novu predstavu u Osijeku?
- U Osijek ću prenijeti predstavu koju sam napravio prije 25 godina Lorcine "Krvave svatove", koje sam tada postavio u Trstu. (Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)