Nekoliko minuta prije nego što je Sabor, 19. listopada 2016., potvrdio njegovu Vladu i njega za premijera, Andrej Plenković je u obraćanju zastupnicima kazao da je u raspravi, a čulo se svega u tih desetak sati, zamijetio da je bilo nekoliko opaski da je u predstavljanju svog programa trebao biti precizniji.
Od brojnih kritika njega je čini se zasmetala ili mu je upala u oči baš ta, pa je zastupnicima pojasnio da su ga »iskustvo, odgovornost i razumijevanje struke doveli do zaključka da bude oskudniji«. I drži se hrvatski premijer čvrsto tog stava već godinu dana. Nastoji biti što – »oskudniji«. Nekako je baš tim odgovorom, i njegovim značenjem, ali i izborom riječi, Plenković najavio kakav će biti premijer.
Iako obnaša najvažniju dužnost u Hrvatskoj, pa onda može utjecati baš na svaki segment života, teško je sa sigurnošću reći kakav je njegov stav o bilo kojem pitanju, koje je u nekom trenutku zanimalo javnost.
Trebalo je proći barem desetak mjeseci da jasno kaže da mu je pozdrav »Za dom spremni« neprihvatljiv. Kao jegulja Plenković često na pitanja izbjegava izrijekom odgovoriti da ili ne. Taman kad se novinari ponadaju da će konačno iz premijera, uz dodatno tumačenje, ipak izvući što on o nečemu misli, uvijek ide dodatno »ali«. Teško je povjerovati da premijer s punih 47 godina života, dobrim obrazovanjem i više od 20 godina političkog iskustva, nema mišljenje o državi i svijetu oko sebe.
Sa sigurnošću se zna, jer to stalno ponavlja, da mu je misija ojačati politički mainstream i da je cilj stabilnost u Hrvatskoj. Kakav je za njega konkretni sadržaj političkog mainstream a i što bi značila stabilnost, Plenković nikada nije pojasnio. Pa tako u svakom trenutku po potrebi može dodavati sastojke u te rastezljive pojmove. Valjda vjeruje da je to način da pod istom kapom drži i desno krilo HDZ-a, i HNS-koji je iz oporbe prešao u Vladu, manjinske zastupnike, nekad SDP-ovog Tomislav Sauchu...
Recept za održavanje na vlasti
Zasad se uz taj recept bez problema i on i HDZ održavaju na vlasti, iako nije prošlo ni pola godine kad je srušio prvu Vladu koju je izgradio s Mostom. I čini se da je to prvi cilj stabilnost, a da u politički mainstream može ući sve što pomaže da tako i ostane. Možda je to razlog zašto je premijer odabrao biti »oskudniji« u javnim istupima, a sve da iznošenjem jasnog stava ne bi »prisilio« bilo koju opciju da dovede u pitanje preživljavanje Vlade.
Jer nije baš da je Plenković premijer neke dosadne, uređene države, pa da i nema previše prilike upečatljivo iznositi svoje stavove i ono za što će se zalagati. Sam se nedavno na aktualnom prijepodnevu u Saboru požalio da su se svi problemi hrvatske tranzicije aktualizirali u njegovu mandatu. Tako je istaknuo otvorena pitanja sa susjedima, krizu u Agrokoru, a prethodnici su mu ostavili i neriješena pitanja oko statusa Ine, odnosno arbitraže s mađarskim MOL-om.
I doista nijedan od tih problema nije kreirala Plenkovićeva Vlada, nije njihovom stvaranju puno doprinosio ni on osobno. Zato je bez tog tereta imao otvorenu mogućnost da pokuša pronaći trajna rješenja, koliko god ona nepopularna i možda za većinu građana razočaravajuća bila. No, što je učinio premijer kad je doznao da je Hrvatska izgubila prvu arbitražu s MOL-om oko Ine? Najavio je da će država otkupiti MOL-ov udio u toj naftnoj kompaniji, bez objašnjenja gdje će pronaći novac za to i što će nakon toga učiniti s Inom. I prije svega bez jasnog saznanja da je MOL uopće i uz koje uvjete spreman prodati svoj udio. Nakon toga javnost je doznala da je plan prodati 25 posto HEP-a kako bi se preuzela Ina.
Popustio je Plenković pred porivom da se svidi svima, jer ponovno vraćanje Ine u državno vlasništvu predobro zvuči. Nitko mu sigurno ne bi zamjerio da je baš taj put bio malo »oskudniji«, ili da je otvoreno priznao kako je u ruke dobio slučaj kojeg su vlasti posljednjih 15 godina samo dodatno komplicirale svojim rješenjima i da će Vlada treba još malo vremena kako bi izašla s rješenjem koje će dosta moći provesti. No, čini se da ni Plenković nije baš uvijek u stanju odoljeti zovu velikih megalomanskih poteza.
Koliko su ona realna najbolje govori činjenica da Vladin Savjet koji bi trebao pripremiti otkup dionica Ine trenutno traži konzultanta koji bi trebao reći kako pronaći novac za taj posao, što s Inom nakon toga i može li umjesto MOL-a uskočiti neki drugi strateški partner. Iz sadašnje perspektive teško je povjerovati da će Plenkovićeva Vlada do kraja mandata doista u svoje vlasništvo vratiti tu naftnu kompaniju. Slučaj će se dodatno zakomplicirati kad stigne nova arbitražna presuda u kojoj MOL traži odštetu zbog neprovođenja ugovora o plinskom biznisu. No, tad je prilika za neku novu veliki najavu, neki novi savjet ili povjerenstvo.
Slučaj HOS-ove ploče u Jasenovcu
Tako je Plenković posljednjih gotovo godinu dana pokušavao riješiti i slučaj HOS-ove ploče u Jasenovcu. Umjesto da tada istakne jasan Vladin stav o ploči i napisu na njoj, premijer je odlučio osnovati Vijeće koje će zauzeti stav o svim totalitarnim režimima. Je li zbilja moguće da Plenkoviću treba Vijeće koje će mu rasvijetliti događaje pa da odluči što bi mislio o ustaškom režimu, logoru u Jasenovcu ili Bleiburgu ili Golom otoku? Ili je riječ o tome da se ne želi zamjeriti ni mainstreamu, ali ni onima što je malo izvan tih okvira.
Ne treba zapravo ići toliko daleko u prošlost da se prepozna da je premijer, pa time i Vlada pokušavaju vući poteze u kojima svoje planove prilagođavaju pritiscima, za koje Plenković sluti ili misli da bi mu mogli ugroziti poziciju.
U mandat je prije godinu dana krenuo furiozno, predstavljanjem porezne reforme koja sigurno najveća promjena koju je njegova Vlada dosad donijela. U paketu je u Sabor otišlo 15 zakona, putem su malo na zahtjev tadašnjeg Mosta prilagođavani, ali tek nakon godinu dana Plenković je odlučio povući porez na nekretnine. Bila je dovoljno peticija jedne udruge i nekoliko televizijskih priloga. Prije godinu dana premijer je mislio da je reforma dobra, a onda je odjednom shvatio da Hrvatskoj ne treba porez na nekretnine. Prosvijetlilo ga je malo otpora u javnosti ili novi koalicijski partner HNS koji se i u vladi Zorana Milanovića protivio tom potezu, zasad ne znamo.
No, Plenković je povlačenjem poreza na nekretnine zadao novi udarac svom onako oslabljenom ministru financija Zdravku Mariću zbog kojeg je čak i srušio Vladu s Mostom. Iako su rezultati Marićevog resora, pa tako i smanjivanje deficita i javnog duga, ono što Plenković najčešće ističe kao dobre rezultate svoje Vlade, u ovom slučaju nije branio svog ministra, onako kako je to činio kad je oporba tražila njegov opoziv zbog slučaja Agrokor. Ispada da Plenković više vjeruje onome što je Marić radio četiri godine u Agrokoru, nego onome što je predložio kao ministra financija i što je, uz podosta gunđanja, podržala HDZ-ova saborska većina.
Cijeli tjedan molio Krstičevića
Negdje u isto vrijeme kad se rušio porez na nekretnine, Plenković je nastojao udobrovolji ministra obrane Damira Krstičevića, koji je objavio ostavku nezadovoljan procjenom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da je vojska u borbi protiv požara ovog ljeta mogla učiniti puno više. Cijeli tjedan Pplenković je gotovo molio Krstičevića da ostane, a kad je ovaj na kraju pristao za nagradu je dobio zeleno svijetlo i novac za kupnju borbenih zrakoplova.
Uz Medveda , baš je Krstičević manistar kojem Plenković ništa nije odbio u prvoj godini mandata. Dobiju ministri tu i tamo po prstima, nekad Tomislav Tolušić, nekad Nada Murganić, ili Zdravko Marić, ali Medved i Krstičević mogu računati da će premijer stati iza svakog njihovog poteza i da će za svaki projekt dobiti traženi novac. Način je to na koji Plenković drži mirnom desnu, uvjetno rečeno braniteljsku stranu HDZ-a, koja će često neslužbeno negodovati zbog toga što Vlada nije više hrvatska i nije jače hadzovska. Umjesto da jače promiče njihove stavove, premijer im pojačava sredstva iz proračuna i zasad tako drži pod kontrolom sve struje u HDZ-u.
Nije na odmet i pokoja svađica sa susjedima, što naravno nije isključiva krivnja na hrvatskoj strani, na kojoj se dodatno dokazuje domoljublje, pa se kritičari pitaju kako je to s troje diplomata na čelu države, Plenkovićem, predsjednicom, i predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, Hrvatska u tako lošim odnosima s većinom susjeda. Osim što bi i susjedi trebali imati volju za bolje odnose, na odmet ne bi bilo i da hrvatska strana ima jasan plan. No, za taj plan trebalo bi prethodno imati i stav o svim tim pitanjima, a za stvoriti ga pa i objasniti nije dovoljno biti diplomat koji ga zna provesti, potrebno je imati malo precizniju i jasniju viziju cilja. Zasad je i po tom pitanju Hrvatska očito izabrala taktiku biti »oskudniji«. (Jagoda MARIĆ)