Početkom lipnja, posjet stanciji Meneghetti, ili jednom njenom dijelu koji je bio opasan hrpama cementa i ostalog građevinskog materijala, načičkan opasnostima poput otvorenih rupa ili greda i dasaka koje odnekud vire, običnom promatraču nisu ulijevale povjerenje da će to živahno gradilište, bez obzira na gorljivost vlasnika Miroslava Pliše, biti okončano početkom rujna. No, čuda se događaju, pa je stancija u roku od samo šest mjeseci proširena za dvadeset novih soba (od kojih četrnaest ima kvadraturu od 75 četvornih metara, plus terasu od do 20-40 četvornih metara i k tomu pride stotinjak metara vrta) postala realnost.
Štoviše, dogradnja je uključivala i proširenje restorana i kuhinje, izgradnju dva vanjska i proširenje unutrašnjeg bazena, fitness&spa centara, te novi salon i bar, u što je sve uloženo trideset milijuna kuna. No, za takvo neagresivno, odnosno fantastično uklopljeno zadiranje u prostor i prirodu, reći će nam Miroslav Plišo, najzaslužniji je arhitekt Riccardo Paliaga, koji je vođen zamislima investitora i vlastitim osjećajem za podneblje i Istru, na stanciji pored Bala, izgradio mali-veliki raj. Naravno, istaknut ćemo odmah na početku tu su se dva najvažnija faktora poklopila - novac i osjećaj za lijepo.
Što se pak tiče onog prvog, njega nikad dosta, pa je poznati zagrebački odvjetnik Miroslav Plišo, koji je prije šesnaest godina "otkrio" stanciju Meneghetti, u njeno proširenje uključio partnere. A što se tiče ukusa, dodajmo samo, ili ga imaš ili ga nemaš.
Sve je počelo s brodom
- Priča o najnovijoj povijesti stancije Meneghetti započela je 2000-te godine. Naime, kao i svi ljudi iz unutrašnjosti - nemojte napisati snobovi - želio sam imati vlastiti brod. Stjecajem nekih okolnosti brod se i pojavio, ali trebalo ga je i negdje privezati. Znao sam i osjećao da to mora biti Istra, upravo iz jednog jedinog razloga a taj je da me po svojoj ljepoti podsjećala na rodni Travnik. U to sam vrijeme obišao barem stotinjak lokacija u Istri i nijedna mi nije dala, što bi u Bosni rekli meraja (osjećaj za veliki prostor), tim više što sam sanjao blizinu Rovinja, započinje svoju priču Miroslav Plišo, dodavši kako je, upravo njegov dobri prijatelj iz Rovinja koji se, gotovo pa slučajno ondje vozio biciklom "otkrio" stanciju te ga pozvao da je pogleda.
Sve ostalo je povijest. No, u toj nas je povijesti zanimalo što poznati odvjetnik traži na toj zemlji?
- Zagreb je moje uporište, dom i obitelj. Ujedno, Zagreb je i mravinjak u kojem se živi luđačkim tempom i brzinom koja melje. U tom kontekstu tražio sam svoj izlaz, svoj bijeg. Mjesto u kojem ću se moći družiti s ljudima, mjesto u kojem ću se dobro osjećati. Sve to Istra, odnosno stancija Meneghetti, mi je dala i taj osjećaj čovječnosti, intime, mirnoće, prirodnog balansa i bliskosti stalno mi pruža. Istra je za mene moj savršen raj na zemlji, prostor koji se ne da ni s jednim drugim usporediti, pojašnjava naš sugovornik, koji također opetovano tvrdi i da su ljudi ti koji je čine posebnom.
Dodaje, naime, da je kod županijske i lokalne zajednice imao punu potporu i razumijevanje, pa nerijetko svojim prijateljima i svima onima koji ga žele čuti veli da dođu u Istru, napose u Bale koje su za njega centar svijeta. Jer, to je prostor u kojemu je konkurencija, pozitivna! (Nina ORLOVIĆ RADIĆ, snimio Milivoj MIJOSEK)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU