Druga polovica 80-ih godina prošlog stoljeca. Iako stari sustav, država i društveno uredenje još žilavo traju, osjeca se da pušu neki novi vjetrovi, nakon dugo vremena neki dotad zabranjeni ljudi ponovno izlaze u javnost, medijski tabui jedan po jedan mekšaju, blijede, pa cak i potpuno nestaju. Iako još nije ozakonjena, sloboda postaje osjetnija nego prijašnjih desetljeca, a demokratizacija društva postaje cak i službena parola ondašnje vlasti. U takvoj, dakle, atmosferi na predblagdanskim štandovima u Zagrebu pojavile su se razglednice i dopisnice koje su fingirale naslovnicu Vjesnika, tada vrlo važnog dnevnog lista, kojeg se i onda smatralo "režimskim" glasilom, s - božicnom cestitkom.
Veliki logotip Vjesnika, a ispod njega jednako velik natpis Sretan Božic!, iako odštampani na razglednici (mnogi su tada uzalud na kioscima tražili Vjesnik sa "stvarnom" božicnom cestitkom), izazvali su velik interes i omanji skandal. Reakcije javnosti više su bile u stilu - pa, bilo bi konacno i vrijeme da se Božic cestita s naslovnice najutjecajnijih hrvatskih dnevnih novina, nego što su spocitavale autorima simpaticne dosjetke zbog vrijedanja i podrivanja tadašnjeg socijalistickog sustava, iako je iz "partijskih krugova" bilo i takvih reakcija. No, nitko nije bio uhapšen, nikome nije sudeno, nitko nije ostao bez posla.
Prve božicne cestitke i režimski Vjesnik
Autori te lažne Vjesnikove božicne cestitke iz druge polovice 80-ih bili su umjetnicki par Greiner & Kropilak; tako su potpisivali svoje umjetnicke projekte, a pravim imenima bili su to Boris Greiner i Stanislav Habjan. Potonjeg smo mogli pozdraviti na posljednjem Sajmu knjiga u Puli, gdje je predstavljao svoj novi umjetnicko-graficki projekt.
No, vratimo se tom Božicu: subverzivna božicna cestitka iz druge polovice 80-ih bila je dakle umjetnicki projekt, pomalo i sociološki eksperiment - spajanje božicne cestitke s logom režimskog javnog glasila smatralo se, sa stanovišta mekših pripadnika tadašnje vlasti, cak i neslanom šalom dvojice "nezrelih" umjetnika. No, tim umjetnickim cinom kao da je pripremljen teren da se sljedeceg Božica doista na naslovnici Vjesnika, Vecernjaka i drugih javnih glasila pojavi krupnim slovima tiskana božicna cestitka, što je danas sasvim normalno, na neki nacin i moralna obveza novinskih nakladnika u Hrvatskoj (kao i TV urednika da prenesu dio Papine božicne cestitke na hrvatskom jeziku).
Ipak se to nije dogodilo odmah dogodine, vec još koju godinu kasnije, ali upravo je time, slobodnim i javnim cestitanjem Božica, ovaj blagdan prije cetvrt stoljeca i u nas vracen u sferu javnih sloboda. U sferi privatnih sloboda bio je i prije, slavio ga je tko je htio, ili tko se usudio, vec prema tome što je tko tada mislio o sebi.
Uslijedila je, naravno, promjena državnog stanja i društvenog uredenja, legalizirano je ne samo cestitanje nego i slavljenje Božica, naravno i drugih vjerskih i tradicijskih blagdana, i u minula dva desetljeca zapravo se dogadaju dva usporedna procesa vezana uz taj drevni blagdan svjetlosti, plodnosti i preokreta u godišnjem klimatskom ciklusu. Prvi je proces svojevrsno vadenje iz naftalina, barem što se javnosti tice, starih nacionalnih, zavicajnih, obiteljskih i vjerskih obicaja i tradicija vezanih uz docekivanje i slavljenje Božica, a drugi je proces sve veca komercijalizacija Božica, u cemu su nemalu ulogu, uz trgovacku i propagandnu mašineriju kojima je to posao jer od toga žive, odigrali i mediji, pa cak i školski obrazovni sustav, ali i oficijelna politicka elita.
Badnjak bez ognjišca
Bilo bi neistinito tvrditi da je tek s demokratizacijom i višestranacjem postalo "slobodno" slaviti Božic i božicne obicaje. Tko je držao do božicnih tradicija i obicaja kao osobnih, obiteljskih i opceljudskih vrijednosti, tome nikakav režim nije mogao pomutiti nakanu da slavi Božic po svome. Uostalom, da je pola stoljeca poraca bilo iskljucivo razdoblje "mraka", mnogi bi obicaji bili zaboravljeni, ne bi ih se moglo tako brzo rekonstruirati i pustiti u novi javni život. "Rekonstrukcija" je bila posebno ucinkovita kad se radilo o sprezi tradicionalne božicne kuhinje s trgovinom, ugostiteljstvom i popularnim TV emisijama za koje je odjednom trebalo snimati nešto što se (navodno) nije smjelo snimati prethodnih desetljeca.
Za istarske ruralne, ali i gradske sredine (nemojmo se zavaravati da u Istri imamo odijeljene ruralne i urbane svjetove), Božic i po tradiciji i u suvremenosti nije bio samo blagdan, vec i fešta, ne samo po svecanome duhu, vec i po malko izraženijoj raskoši i u domu i na stolu. Zato ce naši stariji uvijek reci da se u ocekivanju božicnih blagdana kuca morala lijepo urediti i ocistiti, blago dobro nahraniti, a ukucani bi se za odlazak na polnocku i sutradan na božicnu misu uvijek dotjerali bolje i ljepše nego inace.
Božic u istarskoj kuhinji pocinjao bi vec na Badnjak, odnosno na Viliju Bojžu, s mnoštvom zanimljivih obicaja i pravila o tome što se i kako jede. Na Viliju Bojžu, koja je posni dan, spremalo se bakalaj, posutice i slanac, pa bi se navecer nažgalo svice, potkadilo i blagoslovilo hižu, a za Božic se pak spremalo kapuz, fuže i juhu obavezno, i pecenega mesa i kruha boljega se je speklo, i biškoti ki je moga - takva sam kazivanja svojevremeno zapisao u Cabrunicima. U nekim selima Bujštine se za vrijeme vecere na Viliju Bojžu ispod stola stavljala košara sa sijenom. Sve što ostane od vecere ostavilo bi se preko noci na stolu, a košara pod stolom. Ujutro na Božic blagu bi se dalo da najprije pojede to sijeno iz košare ispod blagdanskog stola.
U kucama koje su imale ognjišce, njegovao se obicaj da se na Viliju Bojžu donese jedan velik, ali zaista velik panj, koji je trebao gorjeti od toga dana, dakle od Badnjaka, pa sve do Tri kralja. Ovaj su obicaj 90-ih jako voljele snimati TV ekipe i nije im smetalo što je božicni panj glumio komad debla ispiljen motornom pilom. Doduše, taj je obicaj u vecem dijelu Istre izumro još dok su ognjišta u seoskim kucama bivala zamjenjivana špaherima, no kako se danas u agroturizmima i novokomponiranim vilama za odmor u pravilu ureduju i više ili manje starinska ognjišca, eto i infrastrukture za obnovu tog lijepog obicaja, pa makar u turisticke ili medijske svrhe.
Božicni panj ili badnjak u razlicitim dijelovima Istre nazivao se cok, cok, did ili štrcalj, a u mnogim mjestima se od posne vecere na Viliju Bojžu po jedan zalogaj od svakog jela davalo i tom gorucem panju, što je vjerojatno zaostatak obicaja prinošenja žrtava ljevanica iz davnog praslavenskog poganskog doba (kao uostalom i samo loženje badnjaka na zimski solsticij).
Trgovci nam više nisu susjedi
Na Badnjak se u istarskim domovima kitilo i božicno drvce, a to nije bila iskljucivo jelka ili po domace, jelvica, vec vrlo cesto i smreka ili pak obican bor, pin. Drvce se kitilo rucno izradenim ukrasima od papira ili vune, a vrlo cesto i vocem - jabukama, narancama (ako ih je bilo), orasima.
Ponegdje u Istri (imam zabilježena kazivanja o tome iz sela Laginji na Žminjštini i Oric na Picanštini) uoci Božica se i pucalo, iz trofejnog oružja ili starih kubura, mužara ili maškula, koje su se cuvale i održavale samo za tu svrhu, za pucanje na Badnjak u znak veselja (takav obicaj susrecemo u još nekim mjestima duž jadranske obale). No, nije to nimalo nalik današnjem do histerije pretjeranom pucanju petardama, koje je zapravo bliže drskom vandalizmu nego obicaju.
Kako se u vrijeme oko Božica u Istri najcešce ubijalo prasca, tako je i svecani božicni rucak jedna od rijetkih prilika u godini kada se u kiselom kupusu kuhala svježa svinjetina (za druge prigode bila je vec sušena), a od božicnih slastica najraširenije su fritule i kroštule. Pjevanje božicnih pjesama, druženje nakon božicne mise, ophodnja selom i župom radi cestitanja (obicaj koji se negdje u Istri prakticira za Božic, negdje za Novu godinu, a negdje za Sveta Tri Kralja), skromno, simbolicno darivanje - vocem ili orasima, i mir, svecani i meditativni mir, to su znacajke istarskog tradicijskog Božica. Takav Božic mogli bismo imati i danas, kad bismo htjeli.
Šarene lampice, obicne koje "samo" svijetle ili one naprednije koje i titraju ili k tome još i sviraju; sve kicastiji nakit za jelku, ukrasi za balkone, krovove, stabla u vrtu, dvorišne kapije i cijelu okucnicu, približavaju nas ugodaju kakav kod nas nikad nije bio tradicionalan, osim što ga desetljecima gledamo na televiziji u americkim božicnim filmovima. Cokoladni i staniolom omotani Djed Mraz u raznim velicinama, panetone u milijun domacih i uvoznih varijanti, mnoštvo nepotrebnih sitnica koje po potrebi mogu poslužiti ili kao kucna potrepština izmišljene namjene ili kao božicni poklon ako nema niceg drugog pametnijeg, sve su to dijelovi potrošacke božicne ikonografije za koje Božic sam po sebi nije kriv.
Konzumeristicki Božic može postojati samo u društvu u kojemu je sve konzumeristicko, u kojem propagandna mašinerija agresivnom reklamom stvara kod ljudi umjetnu potrebu za kupovinom, za trošenjem novca, koje je trošenje za kupce. Druga su prica trgovci, i to oni veliki, jer onih malih više ni nema, onih koji su nam nekoc bili susjedi i ciji su nam ducani bili dragi i kao mjesta susretanja i odrastanja. Vlasnici su trgovackih centara multinacionalne kompanije cije vlasnike mi nikad necemo vidjeti, ali u cije se džepove slijeva sve što cemo potrošiti i za Božic i za maškare i za Uskrs i za uvezene novokomponirane "blagdane" poput Valentinova ili Halloweena.
Oduprimo se! Ne kupujmo pretjerano
Pricamo, povremeno, o globalizaciji i o tome kako joj se treba oduprijeti tako da više cijenimo svoje, domace. Pa, oduprimo se! Nemojmo kupovati ni uoci blagdana više nego što nam treba, umjesto u trgovackim centrima kupujmo u ducanima u našim ulicama, od ljudi koje poznajemo, od trgovaca koji su to po zanimanju, a ne po rasporedu uloga u novom svjetskom poretku.
Medijske najave da ce "Hrvati" za božicne blagdane potrošiti toliko i toliko milijuna ili milijardi kuna treba citati u "prijevodu" - vlasnici trgovackih lanaca, nama daleki i nevidljivi kapitalisti, zaradit ce toliko i toliko milijuna ili milijardi kuna. Ali, kako mediji mogu znati koliko ce nekoliko milijuna ljudi potrošiti novca? Pogotovo danas kada se svi žale na neimaštinu, život bez place ili s mizernom mirovinom?
I ta predvidanja ukupne božicne potrošnje subliminalna su poruka: njome se stvara psihoza kod pojedinaca kojima se utuvljuje lažna potreba pripadanja potrošackoj zajednici - kao da su "potrošaci" uopce neka zajednica! Urednici i novinari koji zbrajaju te potrošnje prije nego se one i dogode zapravo su službenici tajkuna, sudionici u psihološkoj propagandi - poticanje na potrošnju zapravo je poticanje na podložnost i poslušnost u svakom pogledu, cista manipulacija.
Zato, ne kupujmo pretjerano, družimo se, budimo zajedno: vjerujem da bi u ovo nepotrebno preužurbano vrijeme (još jedna masovna manipulacija novog svjetskog poretka) jedan dan ili cijeli vikend proveden s obitelji mnogima znacio više od najnovijeg modela mobitela kao božicnog poklona. Ne darujte stvari, darujte sebe, to je smisao Božica, pa cak i u americkim filmovima, ako ih gledamo malo pažljivije.
Svojevremeno su nas zbunjivali i novokomponiranim božicnim cestitkama, kada se ustalio "službeni" oblik javnog cestitanja koji glasi: Cestit Božic i sretna Nova godina! Što to zapravo znaci? U Istri bi cestit znacilo što i štabel, a to ce reci - bolji od drugih, prosjecnih. No, ako je jedan dan cestit, znaci da nam svi drugi dani nisu baš štabeli, a takve su životne okolnosti prilicno tužne. Zato vam želim SRETAN Božic, a CESTIT neka vam bude svaki dan, a ne samo taj jedan jedini.