Moj prvi susret s njim bio je jako cudan jer uopce nisam znao što da od njega ocekujem. Sreli smo se na faksu u jednoj maloj zagušljivoj prostoriji u kojoj je, te davne 1995. godine, bilo smješteno cak osam funkcionalnih racunala. Sjeo sam za prvo slobodno racunalo, kliknuo na magicnu ikonu u obliku prepolovljenog kormila i cekao. I cekao. I cekao. I cekao.
Cekao sam toliko dugo da sam u potpunosti zaboravio što cekam dok se bijeli ekran nije poceo puniti slovima koji su me upozorili da sam spojen, da sam u mreži i da sada mogu tražiti što god želim. Ono što nije pisalo jest da od tog trenutka na dalje moj život više nece biti isti. Išao sam prvi put na Internet i baš kao i svi vi ostao u njemu.
Te pradavne 1995. godine Google je postojao samo kao ideja pa su dotad dostupni pretraživaci bili nešto nalik sporoj i nepouzdanoj nocnoj mori. Vec tada sam znao da prapoceci interneta vuku svoje korijenje još iz 1969 godine, kada su tocno na današnji dan, 29. listopada, po prvi put umrežena dva sveucilišna kompjutora. Ono što nisam nikako uspio shvatiti je zašto to cudo nakon svih tih godina još uvijek radi tako sporo, a prvo pitanje koje sam si postavio bilo je "Što ce to meni?". Onda sam se sjetio da se ne mogu sjetiti kako se zove neki pisac koji je napisao neki roman koji mi je preporucio neki prijatelj do kojeg mi nije bilo lako doci, a nakon dvije cigarete i jedne kave cekanja dobio sam sve odgovore koji su mi trebali, pa i više od toga.
Sada na internetu rješavam sve dvojbe, gledam svašta, slušam što me volja i citam koliko mogu, pa bih bio licemjeran kada mu ne bih zaželio sve najbolje. Zato sretan ti 40. rodendan - moj internetu.