Kakav god bio ovaj izvještaj, sumnjam da ce zadovoljiti ocekivanja žena sudionica okruglog stola na temu "Suzbijanje rodnih stereotipa u hrvatskoj kinematografiji", koji je održan u Maloj dvorani INK-a kao svojevrsni nastavak lanjske teme "Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji". Naime, razlog tomu nije samo taj što je vaš izvjestitelj bio ujedno i jedini muški primjerak (isprika tehnickom osoblju) toga skupa, vec i zbog ocito nepomirljive cinjenice da na sve oko sebe, pa tako i na film, žene gledaju jednim ocima (caša je do pola puna), a muškarci drugim (caša je od pola prazna). Možda od toga i ne bi trebalo bježati jer se baš u toj nepomirljivoj lakoci postojanja nalazi bit ova dva spola koji se uzajamno nadopunjuju, ispunjavaju, slažu i glodu.
Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH, na celu s mr. sc. Helenom Štimac Radin i uz suradnju Povjerenstva za ravnopravnost spolova Grada Pule, kao domacin, poucen lanjskim iskustvom, nakon dvosatne rasprave ima to zadovoljstvo i uvjerenje da je njihova akcija dala i konkretne plodove. Ukoliko same žene to priznaju, valja ih onda poduprijeti u njihovom optimizmu koji prije svega proizlazi iz cinjenice da su u meduvremenu i nakon dugo vremena dvije režiserke dobile državnu potporu za svoje igrane filmove na prošlogodišnjem natjecaju: Ivona Juka za film "Drugi" i Biljana Cakic Veselic za "Prevoditeljicu", a takoder je kroz potporu Ureda snimljen i jucer premijerno prikazan dokumentarac Ane Marije Bokor "Lica glumica" u trajanju od 65 minuta.
No, u uvodnom izlaganju kriticarke Dijane Nenadic, a i u samom svjedocenju režiserke Cakic Veselic, slika i uloga žena u hrvatskom filmu nije time ni poboljšana ni riješena. Ako su sredstva dodijeljena, nisu se promijenili stereotipi poput "a tko ce to gledati", "tko ce to raditi", pa sve do teškog puta do produkcije koja stane na pola puta ili sve ostane na odobrenju, a o završetku se više ne brine. Dok Cakic Veselic uporno ponavlja svoj križni put od ideje do realizacije, a sada je ocito u fazi kada su mnogi nervozni zbog toga pa odgovaraju tukom na utuk, Nenadic se poslužila Almodovarovim scenama iz "Volvera" da pokaže kako Mediteran uopcava mit o ženi kao pospremacici života, ali na jedan oslobadajuci nacin, dok je u primjeru Hribarovog prikazivanja žene-ministrice kao karikature, a društva kao mozaika primitivaca ("Što je muškarac bez brkova") ukazala na balkanski sindrom opceg stanja duha i sveopce politizacije.
Ima napretek dobrih primjera i s ovogodišnjih Dana hrvatskog filma, koji dokazuju da uloga žena u hrvatskoj kinematografiji i nije baš tako loša. Problem je samo u tome što se poslije ne predstavljaju u javnosti ravnopravno s muškarcima. Podsjetit cu da sam ne jednom apelirao na to da se ravnopravno u selekciju u Arenu uvrste i Juka i Cakic Veselic sa svojim sjajnim filmovima. Nije prošlo. Možda su za to dijelom krive i žene. Tko zna?