Komemoracijom obrazovanja jucer su pulski studenti u centru grada u Flanatickoj ulici obilježili posljednji dan blokade Sveucilišta Jurje Dobrila. Sprovodna povorka od 50-tak studenata obucenih u crninu ozbiljna su lica prilazili stolu pokrivenim crnim zastorom na kojem su ležali sveucilišni udžbenici simboli mrtvog visokog obrazovanja. U grobnoj tišini jedan po jedan upisali su se u knjigu žalosti i zapalili svijece želeci time poruciti da je ministar Dragan Primorac svojom šutnjom i politikom ignoriranja studentskih prosvjeda ubio obrazovanje.
Taktika ministra koja bi se mogla opisati rijecima "ne mogu oni toliko dugo prosvjedovati koliko se ja dugo mogu praviti blesav", dala je svoje rezultate i u Puli. Jedan za drugim kapitulirali su gotovo svi blokirani fakulteti u zemlju, a nakon tri tjedna okupiranja Sveucilišta i pulski su studenti na preksinocnjem plenumu porucili da im je dosta, da su iscrpljeni od prosvjeda i da se u ponedjeljak vracaju na nastavu.
Iako su istaknuli da kraj blokade nastave ne znaci i kraj zahtjevima Nezavisne inicijative za besplatnim obrazovanjem te da ce nastaviti s performansima i održavanjem plenuma, jasno je da su studentski prosvjedi u citavoj državi iscrpljeni. Studenti su se umorili od ignoriranja nadležnih, neobaziranja javnosti, ali najviše su razocarani nebrigom vlastitih kolega ciji je broj na Sveucilištu svakim danom bivao sve manji dok na kraju sav prosvjed nije spao na leda šacice entuzijasta.
No, entuzijazam nekolicine studenata ne može trajati vjecno posebice ako se zna da su danonocno cuvali sve tri zgrade Sveucilišta, organizirali alternativna predavanja i tribine na koje gotovo više nitko nije dolazio, pisali izjave za novinare koje vecina medija nije prenosila, smišljali performanse za koje gradani i nisu previše marili.
- Za razliku od ostalih fakulteta u blokadi mi smo imali punu podršku naših profesora i rektora, ali problem je što nas sami studenti nisu podržavali. Ispada da blokadu drži 20-tak ljudi, a mi ne želimo preuzeti odgovornost za svih 2.800 studenata ovog Sveucilišta. Sada je trenutak kad se trebamo zapitati koliko je studenata zaista spremno žrtvovati semestar ili godinu zbog naših ciljeva, istaknuli su studenti na plenumu na kojem se po prvi puta izglasao za prekid blokade.
Odluka nije bila laka, mnogi su studenti i zaplakali shvacajuci da su natjerani na povlacenje i ostavljeni sami u nemilosrdnoj borbi protiv sistema koji ne priznaje mogucnost da išta na ovom svijetu bude besplatno, pa cak ni nešto toliko nematerijalno kao što je znanje.
Istina, vecina javnosti blagonaklono je gledala na studente. No, osim silnih pisama podrške i solidariziranja na rijecima je li itko ucinio iskorak prema konkretnom djelovanju? Sindikati javnih službi koji su najavljivali da ce se pridružiti studentskim prosvjedima te možda pokrenuti i generalni štrajk u zemlji, pokazali su da su spremni na kompromise s Vladom vec nakon 27 sati pregovaranja. Lako je studente tapšati po ledima dok se oni u prvim redovima pokušavaju izboriti za bolji svijet, a da pritom u te rijeci i vjeruju.
"Koliko se još moramo boriti? Koliko transparenata trebamo napisati? Koliko još puta moramo izaci u javnost? Zar naš zahtjev nije dovoljno jasan? Tko je zadnji puta vidio Dragana Primorca? Sve što je ministar dosad ucinio bilo je ignoriranje i politika tišine", porucila je jedna mlada studentica na posljednjem prosvjednom skupu u Puli.
Iako se nije pojavio ni na jednom blokiranom fakultet te se pravio gluh na pozive studenata, ministar nije ignorirao prosvjede. Dapace, on je šutio i djelovao. Pritisci prema upravama Sveucilišta na koje je pokušao prebaciti svu odgovornost, zahtijevanje da fakulteti organiziraju nastavu na alternativnim lokacijama, zastrašivanje studenata, stvaranje napetog ozracja koji su rezultirala i s nekoliko fizickih napada da studente, plasiranje informacija u medijima da se bune loši studenti, a da dobri žele nazad u klupe, samu su dio Primorcevih odgovora na zahtjeve studenata.
Primorac koji je u svojoj karijeri ministra doživio najveci broj prosvjeda i to od najmladih clanova ovoga društva, ne osjeca se ni malo odgovornim niti kada masa nezadovoljnih srednjoškolaca izlazi na ulice ni kada traje višetjedni studentski bunt u državi. Ministar obrazovanja koji umjesto studenata radije sluša Thompsona strpljivo je cekao i docekao da posljednji udarac studentima daju sami studenti, umorni, uplašeni ili vec dovoljno razocarani i apaticni, vec dovoljno uronjeni u sistem, da bi vjerovali da je bolji svijet zaista i moguc.