Prije šezdeset i pet godina na Velom Vrhu je živote izgubio 21 borac protiv fašisticke strahovlade, a u njihovu ce cast ove godine prvi put biti svecano obilježen Dan spomena grada Pule na sve žrtve fašistickog terora. Na poljani kod semafora na Velom Vrhu danas ce biti održan prigodni program. Svecanost ce poceti u 10.30 sati polaganjem vijenaca na spomenik u Vodnjanskoj cesti, a potom ce na obližnjoj poljani nastupiti Puhacki orkestar grada Pule, zbor »Lino Mariani« i folklorna skupina.
Tragedija koja je za cilj imala uliti strah u kosti stanovnicima "crvenog" Velog Vrha i sprijeciti ih u sudjelovanju u Narodnooslobodilackom pokretu odigrala se 2. listopada 1944. Nijemci su iz okružnog zatvora u Puli doveli osudenike te su ih nakon mucenja pogubili. Iako na spomeniku piše da su borci zaklani, dok se na spomen-ploci na mjesnom groblju u Galižani navodi da su strijeljani, prema dokumentu u posjedu Puljana Hermana Buršica, desetorica su strijeljana, a jedanaestorica obješena. Povod masakru bila je likvidacija okorjelog štinjanskog fašista Giuseppea Bradamantea, krivca za brojna zlodjela nad stanovništvom, a kojega su partizani smaknuli dan prije.
Tragedija je postigla suprotan efekt kod stanovništva od onoga koji su Nijemci priželjkivali. Narod se još više povezao s NOP-om, a broj boraca, medu kojima su prevladavale žene, porastao je. Gotovo svaka familija imala je nekoga u NOP-u. Veliki broj njih završio je u konc-logorima, a mnogi su bili osudeni na smrt. Izuzetnu ulogu u to vrijeme imala je stancija Petrovic na podrucju Kanala. Ondje se nalazila pozadinska stanica koja je prihvacala borce iz grada i povezivala ih s drugim partizanskim odredima. Ondje su dobivali su hranu i mjesto za spavanje, a s obzirom na to da je kroz nju prolazila i sva logistika, stancija nazvana je "kucom partizana". Od te fameje svi su bili aktivni. Sve je pocelo nakon što je Mate Petrovic, koji se na Veli Vrh iz Režanci preselio prije svega cetiri godine, organizirao nakon kapitulacije Italije NOP na ovom podrucju, ispricao je Jakov Rojnic, clan podružnice Udruge antifašistickih boraca i antifašista Grada Pule na Velom Vrhu. S njim i još nekolicinom clanova susreli smo se u prostoru Mjesnog odbora Veli Vrh da bismo se prisjetili nezanemarive uloge koju je prigradsko naselje odigralo u Drugom svjetskom ratu.
Što se kasnije zbilo s Petrovicem, kojemu je na Partizanskom putu ispred zgrade Istarskih cesta podignuta spomen-ploca, ispricao nam je Miho Rojnic.
- Fašisti su dugo sumnjali da na stanciji pomažu partizanima, ali za to nisu imali dokaze. Dva mjeseca prije masakra strijeljali su Petrovica iz zasjede dok se odmarao u blizini kuce. Ostavili su ga ondje, a nekoliko dana kasnije on je preminuo u bolnici u koju su ga odveli prijatelji iz Štinjana. Unatoc strahu i riziku, njegova je žena nakon dva mjeseca nastavila s radom u partizanskoj bazi. Osim Petrovica, još dvije osobe su svaka na svoj nacin obilježile pokret. Jedna od njih je Vinka Rovis, koja je kao omladinka i kurirka izlagala život smrtnoj opasnosti prevozeci biciklom poštu i lijekove, a drugi je doktor Angelo Coatto. Vinka je završila u Auschwitzu nakon što ju je prijateljica, takoder kurirka, tijekom mucenja odala. Prije toga boravila je u pulskom, a potom i tršcanskom zatvoru, gdje je osudena na smrt. Zahvaljujuci svom ocu Frani, koji je potražio pomoc poreckog biskupa Raffaelea Radossija, pomilovana je, ali nitko nije slutio da je ceka još gora sudbina, rekao je Rojnic.
U Auschwitzu je Vinka ostala do završetka rata i, kao mnogi drugi zatvorenici, u domovinu se vratila pješice. Prijateljici nije nikada ništa zamjerala, napomenuo je Rojnic, a s ovim svijetom se oprostila lani u 90. godini života. Coatto je, kao mladi doktor, bio zaposlen u pulskoj civilnoj bolnici. Nakon kapitulacije Italije dobrovoljno se pridružio partizanima i postao zdravstveni referent pri komandi pulskog podrucja. Nedugo prije masakra, 16. rujna, ranjen je i uhicen. Umjesto u bolnicu, odveden je u pulski okružni zatvor, gdje je bodrio stotinjak zatvorenika.
- Kada je cuo da je osuden na smrt rekao je: "Jedan junak više", a kada su ga na saslušanju pitali zbog cega je napustio posao i otišao u partizane, odgovorio je da njegovim drugovima koji se bore za slobodu treba zdravstvena zaštita kao i svim drugim gradanima te da je njegova dužnost pružiti im je. Na vješanju je mirno kazao: "Sad sam ja na redu", ispricao je Rojnic.