Da se događaji koji imaju veze s umjetnošću ili pak s gastronomijom ne moraju održavati samo u galerijama, restoranima i/ili nekim sličnim urbaniziranim prostorima pokazao je preksinoćnji "Prolaz/Il passaggio" održan u osvijetljenom masliniku obitelji Belci kod Vodnjana. Riječ je o kombiniranom gastro-umjetničkom događaju kojeg su osmislile i uz pomoć kolega realizirale Doris Cerin Otočan i Roberta Weissman Nagy i koji je privukao dosta ljudi, unatoč možda malo neobičnom mjestu zbivanja.
Volovsko srce
S jedne strane imali smo taj umjetnički element kroz volovsko srce u ogromnom komadu leda koji se polako topio, s druge strane posjetitelji su mogli uživati u, kako ih je Cerin Otočan nazvala, "bakanalijama", te su se mogli najesti palente s travama i sardela na savor koje je ona spremila i to zaliti vinom, sve dakako izvorno istarsko, povezano s ovom zemljom i morem.
"Prolaz/Il passaggio" dio je većeg projekta nazvan urbana ruralnost jer u sebi objedinjuje ova dva naoko suprotstavljena koncepta - urbanost kroz izložbu, a ruralnost kroz gastro segment iako je sam sadržaj urbani.
No, što predstavlja to volovsko srce u komadu leda? "Led je prolazan", objasnila je na otvaranju Weissman Nagy naglasivši da je poruka te priče da se vrijeme i život ne mogu zamrznuti. Viši kustos Muzeja suvremene umjetnosti Istre Mladen Lucić podsjetio je da je ovo na tragu njenih ranijih istraživanja i eksperimentiranja. Kazao je i kako se umjetnost i zemlja kod nas vrlo rijetko spajaju, podsjetio je na rad skupine Šikuti Machine koji su umjetnost izlagali u štali, a ne u galeriji. Također je normalno da se spoje umjetnost i gastronomija, kaže. Upravo u jednom ovakvom okruženju, pod vedrim nebom i za ovakve prilike brojnom publikom Lucić vidi jednu perspektivu, da se izložbe ne moraju održavati samo u galerijama.
U planu slični projekti
- Zašto bi se izložbe događale samo u muzejima?, zapitala se Cerin Otočan koja je napomenula da je ovo bio događaj koji spaja četiri elementa - vatru, vodu, zrak i zemlju, a zna se i da maslina za Istru znači život.
Ona i Weissman Nagy su dugo razgovarale o ovom projektu koji je napravljen u kućnom aranžmanu, volonterski i u jako kratkom vremenu. Zapravo je zamišljen kao puno veći projekt, s puno većim komadima skulptura, no to su ograničile financije. Uz njih tu je Christian Pinzan koji se pobrinuo za svjetlo, vina su bila marke Teraboto i Pilato iz Pule, a obitelj Belci je dakako ustupila maslinik.
U planu je još sličnih projekata što će ovisiti o vremenu i sredstvima, ali koji bi se organizirali u vinogradima i maslinicima, uz puno drugih sadržaja koji bi pripomogli novoj percepciji prostora, a ovdje se, kako preksinoć reče Weissman Nagy spojilo poznavanje i prepoznavanje prostora u kojem živimo. (M. RADIĆ, snimio D. ŠTIFANIĆ)