Nema tog ljubitelja prirode, pogotovo rijeka, koji se bar jednom ne bi želio spustiti niz "suzu Europe" kako cesto, potpuno s pravom, nazivaju crnogorsku ljepoticu Taru. Ova prekrasna rijeka koja izvire u vrletima podno crnogorske planine Komovi dugacka je svega 140,5 kilometara, ali gotovo svaki njen kilometar nudi nesvakidašnje ljepote i užitke koji se najbolje mogu osjetiti ako ste direktno na rijeci.
Mogucnosti za vožnju su razne (kajak, kanu, rafting...) ali najbolja od svih je - splavarenje, tradicionalni nacin prijevoza ovom rijekom. Istina, taj je nacin i najzahtjevniji jer, za razliku od kanua, kajaka ili rafting camca koje je dovoljno gurnuti na vodu, splav treba - izgraditi.
Jedan od onih koji to rade kao dio obiteljske tradicije je i Goran Lekovic koji svakog ljeta napravi desetak splavi i spusti se njima niz 82 kilometra Tare: "U mojoj je obitelji bilo nekoliko triftara (stari naziv za splavare na Tari), a buduci da je moja ljubav prema Tari ogromna i ja sam od djetinjstva bio vezan uz splavarenje koje je velik i neopisiv užitak jer je svaka vožnja Tarom cisti dodir sa srcem rijeke i prirode koja ju okružuje. No, splavarenje nije ni lako, ni bezopasno pa je možda i najbitnija stvar, uz umijece splavarenja na rijeci - dobro izgraden splav".
"Mi triftari znamo da za dobar splav treba petnaestak trupaca dugackih 11 do 13 metra. Najbolje drvo za splav je smrca, a nakon što se odabere, poruši i obradi trupce veže ih se jakim klanfama i sajlama. Na sredini se izrade cetiri klupe postavljene u krug, a kad je gotov, splav je širok 3-4 metra i dugacak 11 do 13 metara.
Za izradu, ako u njoj sudjeluje desetak ljudi, treba 3-4 sata, a na samoj rijeci na njemu, uz maksimalno deset osoba, moraju biti dva profesionalna splavara. U vodu obicno ulazimo nedaleko cuvenog mosta na Tari, a plovidba kanjonom Tare, puna 82 kilometra traje dva dana pri cemu nocenje obicno priredujemo u ?urdevica Tari", govori Lekovic dodajuci da je zanimanje ljudi iz cijelog svijeta ogromno, ali se pomno pazi na stanje rijeke jer je, pri naraslom vodostaju, zabranjeno spuštati se Tarom koja uz ljepote nudi i mnoge opasnosti.
"Stotinama sam se puta vec spustio mojom Tarom i nema trenutka kad ne ostanem zadivljen ljepotom njenog kanjona ciji vrhovi dosežu do 1.300 metara, velikim mostom koji s rijeke izgleda poput velike ptice koja širi krila, zelenim divljim obalama, kristalno bistrom vodom, Babovica sigama koje su cudo prirode, pritokom Bijela vrela koji najprije s lijeve strane ponire i prolazi ispod Tare pa se u nju vraca s desne strane, Ljuticom - najmanjom i najžešcom rijekom na svijetu koja strahovitom snagom izbija ispod jednog tunela tek 40 metara od Tare u koju se ulijeva prštajuci i buceci...", nabraja Lekovic ono u cemu je vec bezbroj puta uživao.
Da nema Tare, kaže nam, ne bi ovamo nitko ni dolazio jer je ovo divljina.
"No, Tara je predivna i sretan sam što ljudi ovamo dolaze uživati u njenoj ljepoti", govori Goran Lekovic kojemu u splavarenju, a ponajviše u ugošcavanju zaljubljenika u prirodu i drugih posjetitelja, puno pomaže supruga Vida, a i njihova ce, uvjereni su, sada još mala djeca, sin Vladimir i kci - a kako nego li Tara - kad porastu gostima iz cijelog svijeta s puno ljubavi rado pokazivati jednu od najljepših rijeka svijeta, "suzu Europe", ljepoticu Taru.