Dvanaestogodišnji Florend Cosa je zahvaljujuci prvenstveno hladnoj glavi i spretnosti, koju ponekad ne posjeduju ni daleko stariji i hladnokrvniji od njega, spasio clanove svoje obitelji iz sigurnog zagrljaja smrti. On je, naime, shvativši da ne može probuditi roditelje i starijeg brata nazvao 94 i sprijecio tihog ubojicu da odnese njegove najmilije.
Prica o curenju ugljicnog monoksida iz novomontirane peci na plin pocela je desetak dana ranije. Otac obitelji Kadri i njegova supruga Cibrija još su na Badnjak posjetili obiteljskog lijecnika žaleci se na ucestale glavobolje i povracanje. Objasnivši im da su najvjerojatnije nešto loše pojeli, preventive radi poslani su na zarazni odjel, gdje je opet sumnja pala na pokvarenu hranu.
"Tri dana od posjeta lijecniku, obitelj je bila kod kuce. Supruga i stariji sin ponovno su se žalili na glavobolju, a ja sam otišao prošetati. Vrativši se oko 18 sati, vidio sam da su zaspali pred televizorom. Posljednje cega se sjecam je da sam se, u želji da je pokrijem, nagnuo nad ženu. I to je sve. Drugo se jutro, nakon trinaest sati bez svjesnog stanja, budim u bolnici s infuzijom u ruci", prica nam Kadri Cosa, koji je naknadno saznao da mu je život, baš kao i supruzi i sinu, petnaestogodišnjem Arbnaru, spasio najmladi clan obitelji, dvanaestogodišnji Florend.
Strašno mi je bubnjalo u ušima
Dogadaje nam prepricava Florend. "Vidjevši da svi spavaju i sam sam otišao leci u svoju sobu. Oko tri sata iz sna me probudilo neugodno i bolno bubnjanje u ušima. Buduci da me boljelo, dignuo sam se i otišao u bratovu sobu pitati ga da li i njega bole uši. Nisam ga mogao probuditi, pa sam išao kod roditelja. No, i njih nisam mogao probuditi, a tata je samo govorio 'aaaaa'. Brzo sam uzeo telefon i poceo nazivati broj 49, ali telefon nije reagirao. Shvatio sam da moram zamijeniti znamenke te sam odmah potom dobio neku tetu s druge strane žice. Ona me pitala tko sam i koliko godina imam. Kada sam joj sve objasnio, zatražila me da stavim slušalicu blizu tate da bi mogla cuti kako diše. Rekao sam im adresu i za petnaestak minuta hitna pomoc je stigla i sve nas odvezla za Pulu. Ma, nisam se uopce uspanicio, sve mi je to nekako bilo jasno i znao sam što moram raditi", veli simpaticni Florend. Uostalom, dodao je, pa svako dijete zna nazvati 94 i zatražiti pomoc.
Kao nagradu za hrabrost Florend je od djelatnika rovinjskog HMP-a dobio knjigu "Vlak u snijegu" s posvetom "Nije hrabar onaj koji se ne boji, vec onaj koji zna savladati strah". Strka je takoder nastala kada se vratio u svoj šesti razred kanfanarske osnovne škole, gdje su mu prijatelji i ucitelji cestitali na podvigu. U trenu je za sve njih, kao i za svoje selo Sošici, postao pravi mali heroj. Veli da je sada jako popularan.
"Naše nam je dijete spasilo živote", kaže mama Cibrija. "Svi se cude kako je to zrelo i profesionalno obavio pa sada sa svih strana od obitelji i prijatelja dobivamo primjedbe da ga moramo još više maziti i paziti. I sama sam bila iznenadena njegovom zrelošcu i, nazovimo, hladnokrvnošcu. Medutim, uplašio se tek kasnije, pogotovo kada je cuo da nas je od sigurne smrti dijelilo tek nešto više od sat vremena. Dijete u njemu suprug i ja prepoznali smo u trenutku kada smo se vratili iz bolnice i kada nije želio da spavamo u spavacoj sobi (gdje nas je našao). Uz to, ponovno se, baš kao i kada je bio sasvim mali, nekoliko noci za redom privijao uz nas", veli mama.
Obitelj Cosa u barokomori
"Najdužih dvadeset minuta u životu bilo je kada sam se probudio u bolnici i nisam mogao dokuciti što mi se zbilo i gdje mi je obitelj. Strašan je to osjecaj kad ne znaš za suprugu i djecu. Sreca u nesreci bila je ta da smo se svi - djeca, supruga i ja - našli u barokomori. U svakom slucaju, sretan sam što smo svi živi i zdravi i što sam u ovoj nesretnoj situaciji saznao koliko oko sebe imam dobrih i pravih prijatelja. Najsmješniji je trenutak bio kada me pacijent do mog kreveta, ocito iznenaden silnim pozivima na mobitel, pitao jesam li neki važan covjek.
"Da niste u Vladi kada vas toliko zovu?", pitao je. "Dobro, možda niste politicar, ali ste sigurno svjetski covjek - govorite i albanski i hrvatski", zakljucio je bolnicki cimer, na što sam odgovorio da sam samo sretan - jer moj sin izrasta u velikog i plemenitog covjeka.