Frane Lucic, jedini vatrogasac koji je preživio kornatsku tragediju u kojoj je poginulo njegovih 12 kolega, svjedocio je u srijedu na Županijskom sudu u Zadru na sudenju bivšem šibensko-kninskog vatrogasnom zapovjedniku Draženu Slavici. Tijekom petosatnog svjedocenja izravno je teretio Slavicu zbog slanja na Kornat vatrogasaca koji nisu prošli obuku te je prvi puta javno iznio strahotne detalje kornatske tragedije prepricavši sate užasa u kojima su spaljeni, previjajuci se od bolova, cekali pomoc.
Lucic je naveo da su u DVD-u Tisno 30. kolovoza 2007. u 11.59 sati dobili dojavu za požar te im je receno da u Šibenik pošalju pet ljudi. Buduci da im je nedostajalo vatrogasaca, s Franom Lucicem, Tomislavom Crvelinom i Antom Crvelinom u automobil se ukrcao i maloljetni Marko Stancic. Buduci da im je nedostajao još jedan vatrogasac, s njima je krenuo i civilni rocnik Josip Lucic. U Šibeniku ih je docekao Slavica.
- Ivica Crvelin je negodovao zbog toga što moraju ici i on i sin Ante rekavši - zašto da oba iz kuce stradaju. Poslije im je Slavica, kako sam cuo, rekao da ne želi o tome raspravljati. Mene i Marka Stancica pitao je jesmo li položili za desant. Rekao sam mu da smo godinu prije vježbali samo kako uci i izici iz helikoptera da nas ne zahvati elisa, a on je odgovorio da nije to to. Ja sam mu rekao da pita Marka jer on to sigurno nema, kazao je Lucic.
Iznio je cijelu kronologiju - dolazak na Kornat, razdvajanje skupina, bezuspješna tri pokušaja pilota helikoptera da se spusti kod kruške s vodom i na koncu iskrcaj posljednjih trinaest vatrogasaca oko kilometar dalje od planiranoga, uslijedile su minute koje su ih dijelile od tragedije.
Iskrcali su se na kamenu ravan i krenuli prema mjestu gdje se trebala nalaziti kruška s vodom. Vatra im je bila na 30-ak metara udaljenosti, spuštala se niz brdo prema njima u obliku polukruga, a Lucic je ubrzo osjetio strašnu vrucinu, vidio je dim i spustio je vizir kacige.
- Okrenuo sam se nazad i poceo trcati. Osjetio sam stezanje vrata i obraza. Prema meni je trcao jedan vatrogasac, Tomislav Crvelin, i vikao da bacim vrecu. To sam i ucinio. Vrucina je postajala sve jaca i cuo sam huk vatre. Trcao sam koliko sam mogao preskacuci kamenje, a onda mi je još jaca vrucina spržila šake. Same od sebe su se deformirale, prsti iskrivili, vidio sam da necu moci pobjeci, okrenuo sam se i iza sebe vidio vatru koja je došla nakon tri, cetiri sekunde. Kombinezon mi je izgorio do rublja, a cizme se deformirale i rastvorile. Poceo sam vikati: "Ajme, izgorio sam, pomoc", ispricao je Lucic.
Kada je podignuo vizir kacige vidio je na 15-ak metara udaljenosti Tomislava Crvelina, Josipa Lucica i Antu Juriceva Mikulina. Zapomagali su.
- Otišao sam gore do njih da budemo skupa. Boljelo me, izvijao sam se. Bili smo strašno žedni. Pokraj nas je bila naprtnjaca. Tomislav Crvelin je puzeci išao do nje pokušavajuci je otvoriti. Onda je Ante Juricev dopuzao, tukao ju je kamenom da je raspara i izvadio boce s vodom koje smo popili za 20-ak minuta. Kada sam shvatio da pomoc ne dolazi, sjetio sam se mobitela koji je ostao citav. Nekako sam ga zglobovima uspio izvaditi. Spaljenih šaka, zubima sam utipkao 93 i stisnuo za zvati. No, signala nije bilo. Pomoc nije dolazila. Cekali smo pomoc pet-šest sati, pricao je Lucic izazvavši šok u sudnici.
Dok su ležali i cekali pomoc, preletio ih je helikopter, no nije se zaustavio nego je produžio u smjeru Dugog otoka. Lucic je ispricao da je, po njegovoj procjeni, helikopter s GSS-ovcima stigao oko 18.45 sati. (Z. DELJANIN/NL)