Dvodnevni, 21. "Dani Antuna Šoljana", ove su godine bili posvećeni najvećoj hrvatskoj pjesnikinji 20. stoljeća Vesni Parun. Sjećanje na njenu poeziju - arhipelag riječi, započeto je dojmljivom interpretacijom odlične Vesne Tominac Matačić, koja je u ispovjednoj i dnevničkoj formi i u prvom licu predstavila književnicu Parun.
Riječ je naime, bilo o svojevrsnom tekstualnom "patchworku" jednog osebujnog života koji se na sceni odvijao ritmom života velike pjesnikinje - od njenih najranijih slika iz djetinjstva, preko nesretnih ljubavi, žalom za bratom - jednom riječju predstava "Ja koja imam nevinije ruke" otkriva malo poznate autobiografske zapise, ali i intimne traume Vesne Parun. Kritika Šoljana Samom književno-znanstvenom kolokviju, prethodilo je polaganje vijenca na spomen ploču na kući Antuna Šoljana, za kojeg je predsjednik Gradskog vijeća, Davorin Flego istaknuo da je bio čovjek koji je volio i živio Rovinja. A ta je ljubav, zaključio je Flego, bila sretna i obostrana.
Uvodno predavanje o Vesni Parun, podnio je Božidar Petrač, a ono se ticalo Šoljenovog vrednovanja pjesnikinje. Kako je rečeno, Šoljan nikad nije Parun štedio (a zbog svojih kritika među pjesnicima je prozvan i glavosječom, odnosno grobarom), no jednako tako tvrdio je da je njena poezija životvorna, iskrena, spontana. Ustvari nikada joj nije osporavao veliki talent, već nedovoljno iskristaliziranu formu. Smatrao je i da je Parunina hiperprodukcija razlogom njene neujednačene poezije ustvrdivši i to da u njenoj rijeci poezije ima puno zlata, ali onaj koji je to grumenje obrađivao nije ga pretočio u prsten. Stjepan Cuić, govorio je o svojom susretima s Vesnom Parun, dok je Jakša Fiamengo za nju istaknuo i da je najsjajnija zvijezda u sazviježđu hrvatskog pjesništva.
- Vesni Parun pisanje je bilo stanje. Pokazala je da nema muške/ženske poezije i u svojih 60-ak knjiga dokazala da je bila i ostala najvredniji zlarinski koralj, rekao je, između ostalog, Fiamengo. Mediteranizam Vesne Parun, bio je temom Antuna Paveškovića dok su "Boje pjesničkog govora" predavanje Ljubice Josip, predstavile Vesnu Parun i kao slikaricu. Naime, i sama je književnica govorila da je zelena boja - boja njenog djetinjstva, a ljubičasta, njenog usuda. U svojim je slikama, kao najčešći motiv imala maslinu, nazivajući ih svojim sestrama. (N.O.R)