Pulski radijski novinar Damir Burić, nekad jedan od urednika pulskog izdanja Poleta, a
već dugi niz godina zaposlen na pulskom Arena radiju, nedavno je započeo s realizacijom jedinstvenog i jako zanimljivog dokumentarnog serijala za pulsku TV Novu. Nešto što ga je godinama kopkalo i što je želio ovjekovječiti u knjizi, sada se pretvorilo u niz emisija koje će zasigurno mnogi htjeti rado pogledati, jer govore o povijesti rocka u Puli. Ne, tu ne govorimo o već nebrojeno puta prikazanom punk i rock bogatstvu našeg grada iz sredine '70-ih godina, već o puno starijim danima koji su zapravo bili preteča nešto jače rock scene na našim prostorima.
Projekt se čekao gotovo 40 godina
- Na pisanje povijesti pulskog rocka nagovarao me Boško Obradović još krajem 1980-ih godina. Nešto sam tada i započeo istraživati i zapisivati, ali ne i dovršio. Očito
je sada dovoljno sazrela ta ideja u meni i vjerojatno je došao pravi trenutak da tu ideju konačno realiziram.
Krenuo sam s jednom premisom koja me dugo godina kopkala: je li moguće da u Puli nije bilo rock bendova prije onih svima nama znanih koji se najčešće spominju? Pa sam počeo istraživati i kopati po raznim izvorima i s oduševljenjem sam došao do spoznaje da se u Puli s popularnom glazbom živi od ranih 1960-ih godina, kaže Burić.
U tih pedesetak, ubrzo šezdesetak godina, navodi Burić, bilo je uspona i padova na pulskoj rock sceni, izrazito kvalitetnih i kvantitativnih razdoblja, ali i praznog hoda. Fenomen rocka u Puli do sada nitko nije obradio u njegovoj cijelosti kao detaljno dokumentiranu povijest. Bilo je pojedinačnih pokušaja, uglavnom vezanih za pojedina razdoblja ili određene stilove, međutim cijela priča nikada nije ispričana. S obzirom na to da je već više značajnih aktera napustilo životnu pozornicu, a i rock glazbi svakim je danom potrebnija zaštita kao "ugroženoj vrsti", Burić je smatrao da je krajnje vrijeme za ovjekovječenje ovog segmenta popularne kulture. Osim toga, kaže, zadovoljan je što je sada krenuo s realizacijom svog projekta, jer mu nova tehnologija otvara mnoge,
tada nezamislive, mogućnosti.
"Rock'n'Pula - subjektivna povijest popularne glazbe", kako je nazvao ovaj dokumentarni serijal, zamišljen je kao multimedijalni projekt u kojem bi se kronološki obradili protagonisti pulske scene, ali i popularna muzička okupljališta, publika, koja od tih vremena pa do danas slovi kao jako izbirljiva i zahtjevna, amplitude i njihovi razlozi, što je uspjeh, a što neuspjeh, uloga medija i još neki segmenti ovog fenomena dvadesetog stoljeća.
Sve je započelo u Istarskom narodnom kazalištu
- Projekt "Rock'n'Pula" krenuo je zapravo u sklopu emisije "7. dimenzija" u programu Radio Maestrala. Prva epizoda serijala emitirana je 23. svibnja u 19.30 sati. Predviđeno je da će se emitirati oko 50 nastavaka. Televizijske emisije za program TV Nove snimat će se tijekom ove jeseni, a planirano je producirati 12nastavaka. Ako sve prođe kako je
planirano, početak emitiranja bit će u listopadu. Metode koje se koriste na ovom projektu bliske su istraživačkom novinarstvu. Za početak bilo je potrebno otkriti žive aktere događaja koji su počeli početkom 1960-ih godina, jer neki od najvažnijih stvaratelja pulske rock scene ne žive više ni u Puli, ni u Istri, ni u Hrvatskoj, pa ni u Europi, već u Australiji i SAD-u. Nakon što sam uspio stupiti s njima u kontakt, krenuli smo s intervjuiranjem uz neizbježno osvježavanje sjećanja koje zna biti vrlo varljivo, zbog čega je neminovno informacije provjeravati iz više izvora. Prikupljanje multimedijalnog materijala odnosno tiskanih, audio, foto i video zapisa svakim odmakom u prošlost postajalo je sve teže i teže. Audio i video zapisi postajali su sve rjeđi da bi u određenom trenutku nestali. Isto je i s medijima. Početno, objave su rijetke i najčešće protkane neprihvaćanjem pop kulture koja je nezaustavljivo postajala globalna realnost, priča nam Burić.
Baš kao što se istraživanje povijesti rocka u Puli moralo vratiti na sam početak nastajanja ove scene, tako je i snimanje serijala usmjereno na jedno od prvih "mjesta zločina". Prve javne rock note zaorile su se s dasaka Istarskog narodnog kazališta 1961. godine na
natjecanju amaterskih i poluprofesionalnih sastava i orkestara u organizaciji tadašnje Koncertne poslovnice iz Pule. Kako je tada pisao naš list, nastupila su četiri zabavna orkestra i jedan dječji, a za natjecatelje su bile osigurane i bogate novčane nagrade. Iako je žiri glasao drugačije, publika je tu večer kao najbolji, najoriginalniji i najzabavniji sastav odabrala grupu "Rombi". Tko je činio grupu "Rombi", što su svirali, gdje su
nastupali i koliko dugo su djelovali, ispričala su nam dvojica članova, Marko Valčić i Oto Širec, i to upravo u Istarskom narodnom kazalištu.
Puka slučajnost ili prst sudbine
- Jako je emotivno ponovo stajati na ovim daskama nakon toliko godina. Prvi put smo se popeli na binu INK-a 15. prosinca 1961., sa 18 godina, pred dupkom punom dvoranom. U to vrijeme, naša generacija bavila se s jako puno stvari, ali najviše smo se bavili pjevanjem.
Ja sam imao tu sreću da smo nas šestorica iz osnovne škole krenuli zajedno u Gimnaziju u isti razred. Profesorica Ilić nas je okupila u zbor, pa smo neprestano pjevušili nešto, čak i za vrijeme odmora. Jednog dana kolege su mi u školi rekle da je raspisan natječaj za najbolji amaterski zabavni sastav Pule i da se idem javiti u Koncertnu poslovnicu. Tako sam ja otišao i potpisao ugovor iako uopće nismo imali nikakav sastav, osim toga što smo pjevali u zboru i nešto pomalo svirali, i nekako mi je na brzinu na pamet palo to ime "Romby" jer se točno poklopilo s početnim slovima naših imena. Kada sam se vratio u školu s tim ugovorom, i kada su moji nadobudni kolege pročitali na dnu ugovora da sastav koji se prijavi a ne nastupi mora platiti kaznu u iznosu najveće nagrade, tek
tada su stvari postale ozbiljne i na brzinu smo morali zaista okupiti sastav i nešto uvježbati. Ne znam kolika je tada bila plaća mojih roditelja, ali da bi platili tu kaznu, mislim da bi morali dati plaću od nekoliko mjeseci, ispričao nam je Širec.
Prema propozicijama natjecanja, orkestar je morao imati dva pjevača i odsvirati pet
pjesama. U sastavu "Romby" bili su Mladen Žmak-Dodo (vokalni solista, kontrabas i violina), Rajmond Ruić (harmonika i klavir), Oto Širec (vokalni solist), Marko Valčić (klarinet i tenor saksofon), Ladislav Pađen (vokalni solist, bubnjevi i violina), Stevo Šprigman (vokalni solist), Boris Potočki (truba) i Ivan Buić-Braco (gitara i violina), a vježbali su deset dana i išli na natjecanje ne da bi pobijedili, već da ne bi morali
platiti kaznu zbog svog brzopletog kolege. Danas će mnogima nevjerojatno zvučati kako su se tada pripremali za taj nastup, budući da nisu svirali svoje autorske pjesme, već su nastupili s tada popularnim rock pjesmama.
- Navečer smo slušali Radio Luksemburg i onda bismo drugi dan pokušavali što bolje imitirati te pjesme. Danas bi mnogi rekli da to niti nije rock nego neke zabavne pjesme, ali to su zapravo pravi začeci rocka u svijetu. Tako smo na natjecanju nastupili sa "Harlem Nights", "Tequila", "Passion Flower", "When the saints go marching in" i jednom pjesmom od Adriana Celentana. Iako smo dobili prvu nagradu prema glasovima publike, nije to bilo na nastupu kao sada, kada bi netko mogao zamisliti publiku kako pleše ili pjeva ili plješće za vrijeme nastupa. To nije bilo primjereno ponašanje tada. Svi su samo mirno sjedili i uživali u glazbi u tišini, objašnjava nam Valčić.
Mrlje na hlačama s maturalnog odijela
Dosta toga je tada, '60-ih godina, za bendove i pjevače bilo drugačije nego sada. Sami njihovi nastupi bili su kulturni, uglađeni i dostojanstveni, na nastupima su nosili
svečana odijela, a djevojke haljine, i, kao što smo rekli, publika je tijekom nastupa bila suzdržana, no to ne znači da među građanima nisu bilo poznati.
- Iako smo svirali rock and roll, nije bilo skakanja i divljanja po pozornici. Sjećam se da me Nello Milotti natjerao da se tijekom izvođenja jedne pjesme bacim na koljena, upravo
na tom nastupu u INK, a imao sam novo novcato maturalno odijelo, za maturu koja je tek trebala doći. Kako je pozornica bila prljava i kako sam proklizao, oštetio sam hlače tako da su se na koljenima zauvijek vidjele mrlje. Mojoj mami je to bila katastrofa, prisjeća se Širec.
Mogli bismo ovako sastaviti cijeli feljton od zanimljivih detalja tadašnje glazbene scene u Puli i razgovora s ostalim njenim dionicima, no to ćemo ipak prepustiti autoru
antologije pulskog rocka i nestrpljivo ćemo pričekati emitiranje dokumentaraca. Damir Burić potvrdio nam je da će mu svi audio i video zapisi poslužiti kao platforma za stvaranje knjige koja će biti monografskog tipa s esejističkim pristupom.
- Pisano djelo bit će upotpunjeno audio, foto i video zapisima korištenima u emisijama.
Kako se materijal prikuplja usporedno sa snimanjima za radio i televiziju, konkretan rad na tekstu za knjigu trebao bi započeti krajem ove godine i biti dogotovljen sredinom 2018. godine. Moram priznati da mi posebno zadovoljstvo predstavlja ova video avantura, ali i oduševljenje svih aktera koji su već u prvim kontaktima izrazili iskreno zadovoljstvo što provodim jedan ovakav projekt. Nažalost, ponekad mi se čini da ću morati
napisati puno nekrologa u svojoj knjizi, a s druge strane, što više toga otkrivam, mislim da svi oni koji su bili na bini, pored ili ispred nje tih '60-ih godina zaslužuju svoj pulski rock panteon, kazao je Burić. (Patricija SOFTIĆ)