Jedna drugačija knjiga jedne drugačije autorice predstavljena je u jednom drugačijem ambijentu, a u to su se mogli uvjeriti oni sretnici koji su do posljednjeg mjesta napunili labinski Rock Caffe, na prezentaciji knjige "Fine nijanse" Vesne Ferluga Antić.
Vesna je majka sedamnaestogodišnje Mie, djevojke koja od rođenja ima cerebralnu paralizu, koja ne može hodati, ne može govoriti, ali koja ima više ljubavi u sebi nego stotinu drugih ljudi. Majka Vesna, posvećena joj po cijele dane, a navečer kad Mia utone u slatki san, Vesna sjeda za tipkovnicu i piše. Veli da joj je to nešto najljepše, nešto što se riječima ne da opisati.
Tako je prije dvije godine nastao blog, "Fine nijanse", koji se skupio skoro šest tisuća prijatelja, a koji se čita i van granica naše države. Pokazala je to i promocija knjige, na koju su stigli ljudi iz Slovenije, Srbije, Austrije…
Upravo su oni, i ostali Vesnini prijatelji i poznanici, njena Mia i suprug, bili taj kotač zamašnjak, koji su učinili da je sad sve napisano s bloga stalo u jednu predivnu, drugačiju knjigu, istog naslova. Knjiga je drugačija, jer kao što u recenziji piše lektorica Jangela Sušac-Budimir "zaokruživši cjelinu znakovita imena, 'Fine nijanse', Vesna Ferluga-Antić u dimenziju stvaralaštva i lijepe riječi odaslala je snažnu, slikovitu, višeznačnu poruku, a u potpunosti protkanu neraskidivim blistavim nitima bezuvjetne i sveprožimajuće ljubavi".
Neke su od pripovijetki pisane jednostavno, sadržajno odražavaju svakodnevicu, rečenice su jezgrovite, iz narativnoga tona autorica se čitatelju obraća prisno, prijateljski. Prisutno je ljudsko razumijevanje, bez suvišnih riječi. Priče su to o malim ljudima koje muče tako prisutne muke, nerazumijevanje okoline, neprihvaćanje, naprosto nešto drugačije. Ona jest i umorna, i tužna, nesretna i preispituje se mnogo puta i o mnogo čemu, u dijalogu sa stvarnim ljudima, u svojim osobnim unutarnjim monolozima, iznalazeći golemu snagu kojom štiti svoju malu obitelj.
Iz trenutaka provedenih s kćeri, proizašli su trenutci koje je Vesna Ferluga Antić sretno pretočila iz unutarnjeg, nadasve bogatog svijeta slika i dojmova, u pisani trag koji je rijedak po svojoj prirodi, lijepa riječ koja ipak ne ostaje samo na toj razini, već ima i dodatnu, prosvjetljujući komponentu i namijenjena je svima onima koji, kako to lijepo autorica naglašava, "kad bi se usudili pitati, kad bi znali, drugačije bi…", baš tako, drugačije bi bilo. (G. I.)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU.