Opera "Katër & Radës" talijanskog kazališta Teatro Koreja u suradnji s Biennale di Venezia bit će izvedena na Malom Brijunu, u sastavu programa kazališta Ulysses 16. srpnja.
Sudbine stradalih
To nije samo opera uspomena. Ona predstavlja nastojanje da se kroz glazbu oslobodi svemir od sudbine čovjeka koji je otišao ususret jednoj od mnogih tragedija u Sredozemlju: mali albanski brod pretrpan muškarcima, ženama i djecom potonuo je u ožujku 1997. godine ispred talijanske obale. Autori su Admir Shkurtaj i Alessandro Leogrande, a režiser Salvatore Tramacere.
U jednom dijelu sakupljene su sudbine utopljenika i spašenih, njihova zapomaganja i misli, a nadasve njihovo putovanje u mrak prožeto velikom tjeskobom i malim željama, snovima i strahovima, digresijama i ukazanjima, ali povrh svega, sjećanjima.
Alessandro Leogrande autor je knjižice/reportaže "Il naufragio" (Brodolom) objavljene pri Feltrinelliju 2011. godine.
- "Katër & Radës" nastavlja svoju značajnu turneju, a sada stiže do Malog Brijuna, do Utvrde Minor. Posebno nam je drago što se to kazalište zove Ulysses, imajući u vidu značaj toga imena, a na toj ambijentalnoj pozornici bit će poseban izazov izvesti ovo djelo. Ova je opera dobila izvrsne ocjene kritike, ali i publike. Predstava ima to, možda nekome neobično ime, jer je to bio naziv broda, ustvari plovila koji je vozio 120 izbjeglica iz Albanije, a više od 80 osoba je poginulo te večeri, na Veliki Petak 1997. godine. Recimo i da je 31 žrtva imala manje od 16 godina. Ta je tragedija postala simbol "boat peoplea", brodskih izbjeglica u potrazi za boljom budućnošću, za osobnim dignitetom i slobodom. Opera osvaja zbog svoje snažne neposrednosti, bez predrasuda i bez retorike, gdje je tragedija predstavljena u prvom licu zahvaljujući Shkurtaju, što nadilazi estetiku zvuka, ističu iz Teatra Koreja.
Alessandro Leogrande pak navodi "da to ne želi samo biti dio sjećanja, već da je to prije svega pokušaj, putem glazbe, oslobađanja ljudskog univerzuma onih koji su išli ususret jednoj od brojnih tragedija Mediterana, te pokušaj katarze putem glazbe, nastojanje oslobađanja ljudskog univerzuma, oslobođenje onih koji su se susreli s takvim tragedijama. U tom jedinom činu susreću se stradali i spašeni, nestali, njihovi glasovi, misli, te prije svega putovanje prema mraku, puno anksioznosti i malih želja, stresa i ostalog".
"Ta predstava prikazuje kolektivnu sudbinu svih onih koji su bježali u raznim povijesnim razdobljima. Pjesme, scena, pokreti, sve to stvara taj veliki sklad. To je putovanje osjećajima te prikaz migracije, teme koja je uvijek aktualna, a sada više nego ikada, napisao je Emilio Nigro u "Hystrio".
Nedostatak retorike
Da je upravo nedostatak retorike glavni adut ove predstave, ističe kritičarka Paola Teresa Grassi, dok je Mario Messinis za Gazzettino zapisao da je "uspjeh toga djela u neposrednosti prikazivanja tragedije prepričane u prvom licu, a bez retorike, u simbiozi solista i polifonije.
Giulia Vannoni u listu La Voce di Romagna zapisala je da posebno treba evidentirati bogatstvo zvuka, osebujnu melodijsku liniju, te da ta glazbena linija podsjeća donekle na Bartoka.
"Posebno treba evidentirati hrabru odluku da se predstave granice koje nisu metaforične, već itekako realne, napisao je Marcello Lorrai u Il Manifesto. (V. BEGIĆ)