Trebao je preksinoć u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula gostovati "Hamlet u Mrduši Donjoj", no kako je bolest zaustavila jednog od glavnih glumaca do Pule je došao Jazavac iz zagrebačkog kazališta Kerempuh odnosno "Jazavac u Kerempuhu" i uspješno ispunio misiju tj. napunio INK i zabavio publiku. Iza projekta stoji Oliver Frljić kao autor i redatelj a na pozornici su Rakan Rushaidat, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš i Vili Matula. Svaki od njih ima svoj nastup a između točaka se sastaju i kao nešto svađaju, komentiraju i pripremaju teren za iduću točku.
Ime, seks, crkva, himna…
Rushaidat priča kakve je sve peripetije imao zbog svog imena i porijekla s obzirom da mu je otac iz Jordana i onda priča o susretu s velikim jazavcem kojeg je sreo za šankom u kazalištu. Perić priča o svom susretu sa Isusom koji ga moli da mu preko Bandića sredi poslovni prostor i usput otkriva da već 400 godina on i njegova familija nemaju veze s crkvom nego su povezani s farmacijom i javljaju se klijentima koji koriste njihove proizvode. Kečkeš počinje priču hvalisanjem kako se voli angažirati u humanitarnim akcijama te vergla kako je bio u Gunji na otvaranju zabavnog parkića i sve je okej dok na red ne dođe himna i stih "Teci, Savo, Dravo, teci" što je nije baš stih koji paše poplavljenim područjima. Usput priča kako je nastala hrvatska himna i kako se tu uspio ugurati Dunav. Ostaje Vili Matula koji priča o temama vezanim za seks, te preko seksualnog odgoja na nišan uzima crkvu.
Bandić, Milanović, Karamarko…
Publika se smijala njihovim replikama. Smijali smo se i mi i to s guštom jer ekipa djeluje nekako prirodno, neusiljeno, kako u solo točkama tako i u zajedničkim dionicama. Smijali smo se iako je dobar dio štoseva na prvu loptu. Spominje li se Bandića? Da, tu je… Milanovića? Ništa bez njega. Karamarka? Evo ga. Tko je još ostao? A, da, Željka Markić, mora se i nju nekako ugurati. Treba malo opandrčiti po Vladi, pa po crkvi, pa malo pričati o seksu, ubaciti pokoju psovku i eto jestive maneštre po provjerenom receptu, ne previše rijetke niti preguste ili prezačinjene.
S druge strane, kada se zavjesa stand up dosjetki razmakne postaje jasnije da "Jazavac u Kerempuhu" progovara o puno dubljim temama - nacionalizmu, kolektivnim predrasudama i strahovima i to radi tako da kada se ljudi smiju dosjetkama s bine, oni se smiju sebi iako to, zapravo, nije smiješno - već je ozbiljno. Rushaidat opušteno priča o problemima koje je imao zbog svoje različitosti, predrasudama i stereotipima kojima je bio izložen te prikrivenoj agresiji koju je trpio. I nije jedini. Matula niže psovke i priča o seksu i pedofiliji i to samo po sebi možda i zvuči duhovito, ali Matula je kao i uvijek smiren, staložen i zato to nije toliko smiješno kao što se čini na prvi pogled. I cijela ova situacija u državi djeluje kao nešto smiješno, groteskno, ali ona je sve samo ne to, a Frljićev "Jazavac" ukazuje na to da je Hrvatska rob svoje isključivosti i svojih paranoja. Iako nema veze s Kočićevim "Jazavcem", i ovaj Frljićev jazavac koji se na kraju predstave pojavljuje u ljudskoj veličini i pozdravlja publiku zapravo ukazuje na apsurdnost cjelokupne situacije. Tko zna, možda je u takvoj situaciji smijeh doista jedino što je preostalo? (Mladen RADIĆ, snimio Dejan ŠTIFANIĆ)